Ne znam tko je od vas pratio, ali djelo Neka druga stvarnost je objavljeno u cijelosti na "drugastvarnost.blog.hr"


Sve kritike, molim vas da uputite na mail.

Hvala.

This blog is currently offline till further notice due to psychological and spiritual maintenance!

I apologize for the inconvenience!

K

Osjetio sam njenu ruku na svom licu. Jednom, zadnji put. Ne u snu, ne u mojim fantazijama. To nije bila želja, to nije bila iluzija. Osjetio sam njenu ruku na svom licu.

Svima vama koji ste me bodrili, davali mi snagu, govorili mi da ne odustajem, jedno veliko hvala. Iako se ne poznajemo, mnoge od vas bih doista htio poznavati. Hvala što ste me uvjeravali u ono što sam i sam htio vjerovati. Ali sada je došlo vrijeme da se vratim u stvarnost.

U stvarnosti, jednostavno više nemam snage za borbu.

Prije nešto više od dvije godine, poljubila me u lice. Tada sam se zaljubio.

Danas, nakon toliko vremena, još osjećam njenu ruku na svom licu.

Kako simbolično...

Ali za borbu više nemam snage...

Odustajem...

Odustajem jer je odustajanje potrebno...

Meni... i njoj...

Samo se nadam da je sretna...

Samo to...


Svršeno je.

Bilo je kao što sam pretpostavio. Začarani krug ljubavi ipak postoji. Ja volim nju, ona nekog drugog... i tako u nedogled... Lanci čudnih ljubavi. Neću mnogo govoriti o tome... ne sada, barem.

Želim samo reći da je bol ponekad teško podnositi sam. Podijeljena bol je podnošljiva bol. Svaki dan je kapljica koju kapljemo u čašu. Ako stalno kapljemo, a nikad ne praznimo, jednom će se i čaša preliti. I to prelijevanje je prilično bolno. I za mene, i za nju.

U ovih nekoliko dana shvatio sam kako su moji prioriteti bili krivi kad sam odlazio na kongres, a malo ispravljeni kada sam s njega odlazio. Ona mi je pričala ponekad o tome da ju nekad uhvati neka depresija. I meni je to bilo bed, ali tek sada, kada sam vidio njene oči ispunjene bolom, iako vješto prikrivene odglumljenom srećom i zadovoljstvom, bol se u meni umnožila. Boli me jer nju boli. Moja bol mi je prestala biti bitna. Želim samo da ona bude sretna.

Sa mnom ili bez mene...

Svejedno.

Doista samo to želim. Ja ionako nemam mnogo izgleda biti jednog dana s njom. Kažu mi mnogi (uvjeravaju li me samo da mi bude lakše?!?) da trebam samo čekati... nikad nije kasno. Uvijek ima šanse da jednom budemo zajedno. Možda je tome stvarno tako, ali više se neću na to oslanjati. Želim samo da ju usrećim, kao pravi prijatelj... jer sam spreman i patiti da bi ona bila sretna. Jer njena sreća je i moja sreća...

Kad sam ju gledao u oči... srce mi se trgalo od tuge... jer sam u njenim očima vidio dvije ekvivalentne slike...

svoj odraz...

i bol...

Nakon extremno depresivnog jučerašnjeg dana , kada mi se u isto vrijeme srce kidalo od tuge i povraćalo od samoće (oni koji su to ikad doživjeli znaju o čemu pričam), osvanuo je jedan pomalo drugačiji. Bol je postala prejaka da bih ju više trpio. Dosta mi je svega...

Kao da cijeli orkestar koji prati nekoliko pjevača najednom utihne. Ostaje samo nekoliko glasova... a cappella. Tako je sada u mojoj duši. Malo mi je toga ostalo.

Zašto?

Otkako sam ju zavolio (a to je bilo prije dvije godine), trudio sam se sa njom uspostaviti neku normalnu komunikaciju. Da se barem ponekad čujemo... Ne živimo u istom mjestu, pa je to možda bio problem. Ali, dogovorili smo se da ćemo se čuti porukama i mailom. Od mailova je brzo odustala. Ostale su nam poruke. I to bi trajalo nekih dva ili tri tjedna. I onda bi se sve utišalo. Orkestar bi opet prestao svirati.

A cappella...

Nakon nekoliko mjeseci, ponovno je pao isti dogovor. Ovaj put s većom željom da se ta komunikacija održi. Ali niti ovaj put nije dugo trajalo. A meni je bilo glupo forsirati. Ako mi ne želi pisati, tko sam ja da joj dosađujem, tko sam ja da ju na to tjeram. Zato sam prestao pisati i ja.

A cappella...

I tako je mnogo vremena prošlo... Svatko je provodio svoj život... A jednog dana više nisam mogao... sve sam rekao u jednoj rečenici. I tada smo počeli normalno komunicirati. Čuli smo se gotovo svaki dan... i smatrao sam ju stvarno dobrom prijateljicom... iako ju nisam viđao tako često. Ni sa kime nisam mogao tako razgovarati kao s njom. Jako sam ju cijenio i polako upoznavao. Polako sam ju volio sve više i više...

Danas?...

A cappela...

Rekla mi je nekoliko lijepih stvari i odmah je moja taština zaigrala glavnu ulogu natjeravši me da pomislim da nekakve šanse možda ima. Ali izgleda da njoj nije previše stalo do mene... izgleda da sam nisko na njenoj ljestvici prioriteta... I možda sam tako i zaslužio. Kako sam uopće mogao pomisliti da će to trajati? Ne mogu skrivati svoju bol. Neka živi ona svoj život... ja više nisam bitan... sad se pitam jesmo li uopće prijatelji...

Ja ću pokušati ostati normalan... natjerati svoj orkestar da ponovno zasvira...

Do tada... a cappella...

Sreli smo se. Tek pomalo isplanirano. Bila je točno onakva kakva mi je ostala u sjećanju. Njene zelene oči blago su me gledale. Zagrlili smo se u znak pozdrava. Nismo se vidjeli dva mjeseca. Učinio mi se taj zagrljaj ponešto dužim. Nekako neobičnim. Srce mi je zaigralo neopisivom radošću. Nedoživljenom radošću. Gledala me svojim okicama kao da je mnogo toga htjela reći u istom trenutku. Kao da se unutar dva mjeseca dosta toga nakupilo što nismo jedan drugome rekli telefonom. Razgovor je, naime, krenuo drugim smjerom...

O nama...

Nakon nekoliko minuta razgovora, prišla mi je s leđa i zagrlila me. Prekrasni osjećaji obuzeli su moje tijelo. Osjetio sam trnce po cijelom tijelu. Tiho, bez riječi, poljubila me u vrat, kao da je znala da tamo poljubac najviše volim... Gotovo da nisam mogao vjerovati da se to događa. Okrenuo sam se prema njoj i obuhvatio ju oko struka. Poljubio sam ju u lice. Pogledi su govorili mnogo više od riječi...

Naše usne su se prvi put spojile. Njene tople meke usnice bile su u tom trenutku jedino što sam želio na sebi. Ništa se više od toga nije dogodilo. Naše usne su ostale spojene i to je bilo dovoljno. Vjerojatno bi i taj prekrasni osjećaj još dugo potrajao da nije zazvonio alarm na mobitelu...

Tako sam se vratio u tu okrutnu stvarnost...

Ah, jednom se potrebno i probuditi...

U posljednje vrijeme ponovno doživljavam iterativni carousel različitih emocija. Kažu da je prevrtljivo raspoloženje prvi znak depresije. Možda sam ponovno u nekakvoj depresiji. Pomiješao sam u glavi svojoj i prošlost i sadašnjost i budućnost... Čudan alkemički postupak. U svemu tome, zlato stvorio nisam...

Brojka suprotnospolnih (ženskih, dakle) humanoidnih bipedalnih bića koje se u posljednje vrijeme tiču mog života popela se na 6. Ne, ne... nisam ja zaljubljen u šest djevojaka. To pak nećete doživjeti. Ne dok vladam svojim razumom. Ne ja...

Istina je pak u svemu tome da sam barem jednom u svom životu imao nekakvu ulogu u njihovim životima. I tako, okružen s šest ženki iz različitih razdoblja mog života, sada sve u jednom trenu - proživljavam slom svoje vrste.

Mnogi bi rekli... otkači se... Pusti ih... Šta te briga za njih?
Ja, kako god vidim nešto više... i stalo mi je do svake moje prijateljice (ili poluprijateljice)... svih šest spadaju u jednu od te dvije kategorije.

Jednu volim.
Druga se pojavljuje na momente.
Treća je dobra.
Četvrta treba pomoć.
Peta je uvijek u pozadini.
Šesta je prošlost.

Nije moguće riješiti se svega...
Kao lista za nabavku...

Zelenooku nisam vidio već gotovo dva mjeseca. Ni sam ne znam koliko. Viđam ju samo na slikama. I to mi je premalo...
Premalo...

Od četvrtka do nedjelje, bit ćemo na istom mjestu. U Sloveniji. U istom hotelu, iz istog razloga... ali ne zajedno. Već sada - psihički se pripremam na razdvojenost, kako mi se slučajno ne bi dogodilo da pomislim da ćemo često i dugo tamo biti zajedno... trebam se toga osloboditi jer ću se samo razočarati.

Neka bude kako bude...