Consequence, or should I call this 'Crossroads'?
Dragi čitatelji, novoga posta dugo nije bilo jer sam se puno premišljala. Naime vaše shvačanje onoga pisma iz prethodnoga posta potaknulo me da razmislim bi li priča trebala ići drugim smijerom, za kojeg još nemam pripremljenih posteva, ili ovim kojeg sam vec odredila.
Naposljetku sam odlucila objaviti dvije verzije nastavka. U ovome postu slijedi 1.
Version no. 1
__________________________________________________________________________
Potrgala sam omotnicu i pustila da se papiri u njoj razlete po sobi. Napkon, oporavivši se od šoka, uzela sam jedan papir i počela čitati.
Boarding School for Young Ladies*
Cambridge,
England
Gospođice Nadine Brooks,
zadovoljstvo nam je javiti da ste zahvaljujući svom školskom uspijehu primljeni na BSYL*.
Kako ste učenica koja će se prebaciti k nama usred semestra molimo Vas da donesete prijepis ocijena kako bismo ih mogli uskladiti sa našim imenicima.
Popis predmeta:
1. Gramatika engleskog jezika
2. Pravopis i krasopis
3. Matematika i geometrija
4. Latinski
5. Talijanski/Francuski/Španjolski
6. Domačinstvo
7. Tijelesna kultura
8. Povijest
9. Književnost
10. Prirodne znanosti
Molimo Vas da između sportova koji se nude izaberete jedan:
lycross/plivanje/tennis/steljaštvo/tečaj samoobrane
Vas dolazak zabilježen je 14.03.09.g.
S poštovanjem,
Lillian Redforth
Razdvojiti ce nas, Sarah ce nas razdvojiti, a mene salje u internat!
Potrcale smo u sobu, znajuci da nemamo puno vremenu. Nisam to mogla dopustiti.
“Uzmite si samo najvažnije!” rekla sam nježno i jednakom žestinom se nastivala pakirati.
Nitko od cura nije nista rekao, ali nitko se nije ni protivio. Ja sam bila uzbudena vise no ikada. Sada sam bjegunka. Sto da uzmem? Nisam marila za odjecu. Uzela sam svoje hrpe knjiga, cetkicu za zube i jednu starinsku haljinu, maminu hanljinu. Uzela sam i hrpe starih CD-a, tatinih starih CD-a. Takoder, uzela sam i stare albume, te samo dvije majce i dvoje hlaca, jedan grudnjak, jednu potkosulju i jedne gace. Bila sam pomalo euforicna, pomalo uzbudena i pomalo prestrasena. Nisam razmisljala racionalno, ali poslije nikada nisam pozalila zbog svoga izbora. Kada sm zavrsila primjetila sam kako se Sunny jos pakira, pazljivo gledajuci sto joj treba, a sto ne. Nakon pakiranja brzo sam sjela na pod i prstima pocela nervozno pritiskati tipke laptopa.
“Posljednji autobus za Maryland krece za 45 minuta” rekla sam tiho, pa dodala “uzmite sav novac koj imate.”
“Ja imam 50 dolara....” rekla je Jenna
“Ja 25..” dodala je Sunshine tiho.
“Ja imam 55 dolara, sto znaci da zajedno imamo 130, sto je za nas zapravo puno!” zakljucila sam zadovoljno.
Vrata kuce su zalupila. Sarah je izasla. I zaključala vrata. Htjela sam pozvati cure I reci im kako je sada sigurno, kako mozemo izaci, ali onda sam se sjetila necega. Moj tata je imso svoju radnu sobu u kojoj je tipka kritike na svom laptopu. Nama nije bio dozvoljen pristup u tu sobu jer je tamo trebao vladati red. Tako je barem tata rekao. I nikada nismo usle jer to je bilo jedino zabranjeno u nasoj kuci pa smo se toga i drzale. Znala sam kako mi se upravo proza jedinstvena I vjerojatno jedina prilika da zavirim u tu sobu. Rekla sam Sunny I Jen da me cekaj na sofi u dnevnom borvaku jer sam zaboravil cetkicu za zube I odjurila na kat. Pokusala sam uci u tajanstvenu sobu ali naravno da je bilo zakljucano. Gurala sam vrata svom silinom ali nije islo. Onda sam se sjetila onoga sto sam procitala u detektivskim romanima, skinula ukosnicu i njome provalili u tatinu sobu. Nisam vjerovala da ce uspjeti ali vrijedi pokusati. Usla sam u tajanstvenu sobu koja nije imali niti prozora vec samo jednu lampu na praznome stolu. Soba je bila sasvim prazna osim tog stola i te lampe. Ponadala sam se da cu naci nesto vise kod stola. Nisam nasal nista doli jedne ladice. Nju sam otvorila jednako kao i bravu ulaznih vrata i zavirila unutra. Tamo je bila samo jedna stara fotografija. Zgrabila sam ju i odjurila dolje curama. Vrijeme je za polazak. Pricekale smo jos par minuta, za svaki slucaj. Tiho smo se iskrale kroz prozor u prizemlju, pa na ulicu. Suze su mi polako navrle na oci dok sam se oprastala sa svojim domom, svojom kucicom, svojom ulicom, sa svojim djetinjstvom, sa svojom srecom. Barem sam tada tako mislila.
“Nadine, pa gdje mi uopce idemo?!!?” upitala je Sunny
“U Baltimore, Maryland.” obavijestila sam ih
Tada mi se to cinio kao najprihvatljiviji izbor. Mislila sam da ce nas Sarah tesko naci u tako velikom gradu. Ali to je bila poprilicno glupa misao jer se u velikom gradu sve velike vjesti brzo sire, a sigurno bi nam uskoro bili na tragu.
Usle smo u podzemnu zeljeznicu koja nas je trebala odvesti par blokova dalje od glavnog autobusnog kolodvora. S tugom sam promatrala prodavaca mojih omiljenih kiflica sa cimetom. Odlucila sam kupiti paketic, za potrebe na putovanju. Njihov me je miris razveselio, po posljednji put. Izasle smo iz podzemne zeljeznice na ulicu…
New York uistinu nikada ne spava. Sve je bilo puno ljudi koji su se smotano vrzmali, lijevo pa desno po ulici trazeci nekoga ili nesto. I mi smo trazile nesto. Samo sto je to nesto bilo mnogo veće nego sto su ti ljudi mogli zamisliti. Trazile smo dom, toplinu, ljubav i sigurnost. Mi smo, za razliku od ostalih ljudi koji su znatiželjno gledali uokolo, hodale ubrzano, pognutih glava. Rukom pod ruku.
