Lidosfera

ponedjeljak, 23.01.2012.

VIVA!

Bilo je to jednog četvrtka navečer, nekako prije ponoći, krajem mjeseca lipnja 2008. godine. San me je polako hvatao i spremao sam se na počinak, kad je netko odlučio da mi još nije vrijeme za leći. Zvono na ulaznim vratima me je trgnulo iz pretpočinačke nirvane i natjeralo da provirim kroz „špijunku“.

Ugledavši policajca na hodniku, malo sam se zbunio, jer sam znao da nisam učinio ništa protuzakonito:-Što trebate? Kog trebate?
-Pa, nikoga posebno.-zbunio se i policajac.-Mislim, nije zbog vas, nego zbog vašeg susjeda. Ovog preko puta…
Kako sam uvijek bio na usluzi našim organima reda, odlučio sam ne mijenjati tradiciju, pa sam otvorio vrata:-Kojeg?
-Ovog u ovom stanu…-rekao je policajac i pokazao rukom prema vratima na drugoj strani hodnika, pred kojima je stajao njegov kolega i pozorno osluškivao, uha gotovo naslonjenog na susjedovu „špijunku“.

Umalo da to nisam glasno prokomentirao s recimo „nije to za slušanje, nego za gledanje“, ali sam se suzdržao:-A što s njim?
-Svjetlo mu je upaljeno i čini nam se da čujemo televizor, a on ne otvara i ne javlja se.-pojasnio mi je, pa upitao.-Kad ste ga zadnji put vidjeli?
-Ne znam. Jučer, prekjučer. Ali, on vam, inače, nikom ne otvara.-odvratio sam, shvativši da se radi o susjedu Vinku, zvanom „Viva, iš-iš“, jer se zbog posljedica moždanog udara tako glasao; „viva“ uz kažiprst i srednjak visoko u zraku kad bi ga netko pitao kako je; a „iš-iš“ uz samo srednjak kad bi ga pijanog zezali na putu kući iz birtije, pogotovo dječurlija.
-A ako se napio, možete zaboraviti do jutra.-nastavio sam pojašnjavati neupućenim policajcima s kim imaju posla.-Mada mu još nije vrijeme za piće, jer pije „samo“ sedmi, osmi i dvanaesti mjesec u godini…ha, ha…pio je on stalno, ali mu je doktor savjetovao da smanji. Ma, šalim se. Ima neke svoje razloge: u sedmom mjesecu 60 i neke, je preživio moždani, u osmom 70 i neke, prometnu nesreću, a dvanaesti zbog Božića i Nove Godine…

-Ma, zvala su gospodinova braća, jer im se ne javlja već dva dana...-nadovezao se policajac.-...ni na mobitel, ni na kućni, pa traže samo da provjerimo da li je živ i zdrav.
-A valjda je živ.-bio sam optimističan.-A zdrav? Manje-više! Teško i nerazumljivo priča i hoda uz pomoć štapa, tako da uvijek izgleda bolestan, ali živi sam i snalazi se nekako. Nego, idem ga ja pozvat', možda se javi.

Čuvši moj prijedlog, onaj drugi policajac se odmaknuo od vrata i rekao:-Ma, nama je šef rekao da provalimo ako treba, ali mi ne bi ak' ne moramo.

Cijeneći njihovu obzirnost i Gandijevski pristup, prišao sam vratima i umjesto zvonjenja, snažno zalupao rukom po njima, moglo bi se reći i divljački, pa ga dozvao:-Vinkoo! Jesi li živ? Komšija je! Ne moraš otvarat', samo se javi da znamo da je sve u redu. Zvala su te braća. Tu su dečki iz policije, pa da ne razvaljuju.

Zatim sam naslonio uho na vrata i pokazao policajcima da budu tihi, kako bih čuo eventualno kretanje u stanu. No, ništa se nije čulo, pa sam sve ponovio, ne baš od riječi do riječi, ali jednako glasno, ako ne i glasnije.
Kako mu i priliči, „organ reda“ je radio svoje:-Malo lakše, gospodine! Probudit ćete cijelu zgradu.
-Ispričavam se!-bio sam učtiv i svjestan da sam pretjerao.-Ali navikli su susjedi na to. Pa, Vinko cijelo ljeto urla, dan i noć.
-Kako mislite „urla“?-začudili su se policajci.
-Pa, urla...urliče...k'o lav!-pojasnio sam im.-A balkonska vrata širom otvorena...he, he.
-A zbog čega? Zbog bolova?-upitali su naizmjence.
-Ma, zbog alkohola!-razotkrio sam misteriju.-Svaki tjedan dovuče po pet-šest litara konjaka i deri!
-Sam!? Pa, to je skoro jedna boca dnevno!?-nije vjerovao policajac.
-Ma, kad pije, onda je više od boce.-nastavio sam otkrivati Vinkovu taktiku.-Mislim, napravi on pauzu. Recimo, pije dan-dva, pa prespava dan i onda opet...
-Užas!-zgrozio se onaj što je htio provaljivati.-I vi to trpite cijelo ljeto?
-Nama to i nije neki problem, više smeta onima preko puta. Njima zvuk ide direktno.-rekao sam-A kako rekoh, nije cijelo ljeto, nego samo sedmi i osmi mjesec...i dvanaesti, ali to nije u ljeto.
-Onda valjda zatvori vrata.-pretpostavio je „organ“, ali ne baš točno.
-Samo ako je ciča zima.-precizirao sam, pa prokopao po sjećanju i otpočeo jednu zimsku anegdotu.-Sjećam se one zime kad je Tuđman umro...početak dvanaestog, ako se ne varam. Vinko išao u nabavku i vratio se baš na početak prijenosa sahrane. Mi taman ručali...kad ono, prasak stakla! Pred vratima mu pukle vrećice i sve se rasulo po hodniku...evo tu...a razbile se samo dvije boce piva. Konjak ostao čitav, a on sretan k'o malo dijete. Sve se iskesio i klima glavom „do-do-dobro je ko-ko-komšija“, pa dva prsta u zrak i „viva ko-ko-konjak!“
-Ha, ha! Mogu mislit'.-nasmijao se policajac, pa ponovio.-Kažete „viva konjak“! Ha, ha! Pravi cirkus!
-Ma, cirkus je tek poslije bio.-nastavio sam priču.-Ja to sve pokupio i unio unutra, a on drži konjak i traži čaše. Susjeda pobrisala hodnik, a on natočio po dva deci i nazdravlja. Balkonska vrata širom otvorena, televizor na metar od njih, stereo, jedva stao u regal…počinje prijenos predsjednikove sahrane...Ja nazdravio za pokoj mu duši, nazdravio i Vinko... i onda ti on, ops, za daljinski da pojača ton...
Kad ono, uzeo daljinski od videa i umjesto posmrtnog marša, odjednom se na ekranu pojavi valjda najžešća scena seksa iz tog pornića!? Ne da jedna uzdiše, nego njih tri!!! Ha, ha, ha!!! Vinko skužio, ali se spetlja'o s daljinskim i umjesto da prebaci na tv ili smanji ton, stisnuo plus na „volume“...ha, ha, ha!!! E, to ti je bio cirkus! Cijela Aleja Matice Hrvatske uz ručak gleda prijenos posljednjeg ispraćaja prvog hrvatskog predsjednika i sluša kako tri silikonske ljepotice u troglasu uzdišu i jecaju iz sveg grla…ali ne za predsjednikom! Ha, ha, ha!

Ja sam se nasmijao skoro do suza, a prepričavam tu zgodu već godinama, pa si onda pokušajte zamisliti kako su reagirali policajci. He, he...da si nisu sami brisali suze, morao bih ja!

No, kad je provala smijeha prošla, jedan od policajaca je primijetio:-Ali sad je šesti mjesec...ne bi trebao biti pijan.
-Hm, ne bi trebao.-sumnjao sam.-Za to me i čudi što se ne javlja. Možda mu je stvarno pozlilo, pa je pao…al' ništa se ne čuje. Najbolje je provalit'!
-Nije to problem.-rekao je policajac.-Već sam ja to malo gledao. Ne treba tu velika sila. Malo se jače naslonim...ali da ne bi poslije bilo „što ste to uradili, divljaci“.
-Ja bi' provalio.-pokušao sam ih potaknuti na akciju, ali ne više iz hira, nego iz zabrinutosti za „luckastog komšiju“.-Eto, bit ću vam svjedok da ste morali, jer niste mogli na drugi način utvrditi da li je živ.

Uto se pojavila i susjeda Manda, sedamdesetogodišnjakinja koja je, kao i Vinko, živjela sama, vrata do mojih, pa se i ona uključila u cijeli slučaj:-Šta je, još se ne javlja? Vrag stari!
-A kad ste ga vi zadnji put vidjeli gospođo?-upitao je policajac.
-A šta ga imam gledat, vraga pijanog?-oštro je odbrusila, pa se malo smekšala.-Nit' ga više gledam, nit' mu otvaram. Luda nalokana! Zadnji put sam ga jedva istjerala. Da nema soli, aha! Ja po sol, a on „hop“ u stan! Budala matora! U poderanim gaćama! Guzica mu ispala i sve nabada za mnom s onim štapom. Ja u kuhinju, on za mnom, ja u dnevni, on za mnom...i sve tako ukrug. Jedva izaš'o! Jebala ga sol, nije ju ni uzeo!
-Pa, kad je to bilo, ovih dana?-upitao je policajac.
-Ma, prošlo ljeto!-odvratila je susjeda.-A ovih dana ga nisam ni vidjela, ni čula. Dođe mu onaj mršavi s brkovima, Tuna-ne znam mu prezime. On mu ide u dućan.
Upravo u tom trenu, na stepenicama se pojavio i spomenuti Tuna. Onako nizak, suhonjav, brkat i nepočešljan, kakvog ga pamtim otkad ga poznam, izgledao je kao da ga je poplava ubacila u ulaz, a stepenice ga izbacile na odmorište drugog kata pred nas.

Inače, Tuna je bio samac u kasnim pedesetim, pitiespievac i bivši alkoholičar koji već godinama ne pije, a živi od birtije do birtije, te „najbolji stručnjak“ za sistemsko klađenje i dobar poznavatelj engleskog nogometa uopće.
Usto, bio je i glavni lik raznoraznih kladioničarskih anegdota od kojih je najupečatljivija ona kad je za 70 tisuća kuna čekao pobjedu Tottenham-a nad Manchester United-om, te pri rezultatu 3:0 za domaće na kraju prvog poluvremena, naručio piće za cijelu birtiju i, od silne nervoze zbog visine dobitka, otišao prošetati po Savskom nasipu, a kad se vratio i vidio da je konačni rezultat 5:3 za goste, samo tiho procijedio kroza zube:-Koji sam se kurac i vrać'o? Dajte mi štrik i kamen, idem nazad!

Naravno, nisu mu dali ni štrik, ni kamen, a bogami ni da plati naručeno, nego je svatko platio ono što je popio, nakon čega su zaredale „runde“ dok se cijela birtija nije opila od tuge, osim Tune koji je, u stvari, toga dana prestao piti, ali ne i kladiti se.

-Još se ne javlja?-upitao je Tuna nakon nerazumljivog pozdrava.
-A jeste li mu vi kakav rođak?-upitao je policajac.
-Nisam.-odvratio je Tuna, pa pojasnio.-On je bio dobar s mojim pokojnim starim, radili su zajedno, pa mu ja nekad odem u trgovinu i tako. Ma, zvao me njegov brat iz Švicarske, al' teško da će mu se javit' kad se ni meni ne javlja.
-A probajte ga dozvat', možda se javi.-predložio je onaj prvi policajac, pa smo se svi razmaknuli i propustili Tunu do vrata.

Zalupavši par puta po njima, još jače nego što sam to ja činio, glasno je povikao:-Vinkooo! Tuna je! Jesi li dobro? Ako se ne možeš javit', udari rukom u nešto…ili nogom!
-Ma, udarit' će kurcem, ako je pao nasred sobe.-otelo se onom drugom policajcu, na iznenađenje svih, pa i njega samog, tako da se odmah ispričao, obrativši se babi Mandi.-Oprostite, gospođo! Ne znam što mi bi.
-He, he! Dobro si rek'o, sinko.-razveselila se baba Manda.-Ako ga je zdrmalo i ako je pao, može samo mlatit' mudanom. He, he! Al' i njegovo je davno prošlo, ne može on više ni to. He, he!

Mi ostali smo se tiho nasmijali, trudeći se da se to ne vidi, a onda je onaj drugi policajac poluglasno prokomentirao, misleći da ga baba Manda neće čuti:-A šta je onda bježala od njega kad joj je ušao u stan?
A baba Manda je bila stara, ali nije bila gluha, pa ga je odmah poklopila:-Eee, moj sinko, nisam ja bježala od onog što ti misliš, nego zato što je bio pijan i imao štap. A od onog...eee, da 'oće koji potrčat'! Al' ovi koji bi i potrčali, džabe i da me stignu...
Tada smo svi prasnuli u gromoglasan smijeh, uključujući i babu Mandu, a kad smo došli do zraka, onaj policajac se nadovezao:-Zato je on i ponio štap.
No, baba Manda se nije dala:-Jebeš štap, sinko! Al' da si bio ti s pendrekom, odma' bi' se ja okliznula!!! Ha, ha, ha!!!
Tog puta nisu samo policajci plakali od smijeha, nego i Tuna, a bogami i ja.

A kad smo se smirili i došli do daha, baba Manda se prisjetila jedne zgode od prije par godina, pa nastavila:-Jednom su mu i vatrogasci bili. Valjda mu pukla cijev u kupatilu i ljudima ispod njega procurilo s plafona. A on, k'o i sad, nit' se javlja na telefon, nit' otvara. I onda došlo vozilo, naslonili ljestve na balkon i jedan se popeo...he, he...bilo ljeto, k'o i sad, a Vinko u onim poderanim gaćama i sve mu, onako pijan, okreće guzicu k'o da ga slika...he, he...nije budalaš znao zatvorit' ventil, a ljudi poslije sve morali strugat' i ponovo krečit'.

Već izmoreni smijehom, nekako smo se uspjeli suzdržati, a jedan „organ“ ju je zamolio:-Nemojte više gospođo, molim vas! Pozlit će mi, a ovo je ozbiljna stvar. Možda čovjek više nije živ…
A onda sam ja došao na jednu pomalo suludu ideju:-A da odemo u ulaz do našeg i zamolimo susjede da pređemo s njihovog balkona na njegov...moglo bi se, spojeni su.
Policajci su me začuđeno pogledali, kao da sam u najmanju ruku pijan ili drogiran, a onda je onaj prvi odbio moj prijedlog:-Taman posla! Ja se nigdje ne penjem. Nisam planinar! A i mrak je i ne vidi se najbolje. Šta da se okliznem? Polomio bi' se živ...ako bi preživio...
-Onda il' provaljujte il' zovite vatrogasce!-podizao sam malo tenziju, da moj prijedlog ne ispadne tako sulud.
-Neće šef da zove vatrogasce. Jedino provalit'.-dodao je drugi.-Pa, neću se ja polomit' zbog nekog starog pijanca.
-Nemoj tako!-prekinuo ga je Tuna, jer mu se nisu svidjele policajčeve zadnje riječi.-Nije on tamo neki klošar! Ima penziju veću od tvoje plaće. U svoje vrijeme je bio jedan od glavnih u „Vodnoj zajednici“. A i činio je dobra ljudima. Bio je ljudina! I sad je jači na rukama od svih nas ovdje. A što je tek ženu im'o! Jedna od najljepših u gradu. Ali, ostavila ga kad ga je udario moždani. Nije se htjela brinut' za njega. Kažu ljudi da je čak i dovodila ljubavnike kući dok je on bespomoćno ležao...Nije mu bilo lako. I sve te godine otad...Pametan je čovjek i obrazovan, a teško priča i ljudi ga jedva razumiju, pa mu se smiju i sprdaju ga...i to nepismeni glupani i nadobudni balavci koji prolaze svoja prva pijanstva. Kako bi tebi bilo? Toliko godine, ha?
Svi smo nakratko zašutjeli, a samo je baba Manda tiho ponavljala:-A nije ni drugima bilo lako u životu...nije ni drugima...

I možda bi policajci još pričekali, možda bismo svi skupa popili kavu ili piće kod babe Mande, pa bi možda i Vinko otvorio, pa bi i vrata ostala čitava, ali u tom trenu se iz policijske motorole začuo glas šefa smjene:-Mirko, pa jeste li vi utvrdili da li je čovjek živ ili ne? Onaj brat „švicarac“ me ubija u pojam. Šta se tamo uopće događa?
-Pa, ništa šefe!-uplašeno je odvratio Mirko.-Upravo se spremamo provalit'. Drugačije ne ide!
-Pa, provaljujte onda!-zaurlao je šef, pa se malo stišao.-I odma' mi javi čim utvrdite stanje!
Čuvši šefovu naredbu, onaj drugi policajac je uhvatio bravu, prislonio se uz vrata, podbočio ih ramenom i silovito se upeo. Lakše od očekivanog, vrata su popustila, pa se policajac, nošen inercijom, skoro srušio unutra. No, uspio je zadržati ravnotežu, pa je samo opsovao i rekao:-E, jest mu neka brava!
Onaj drugi policajac se nije obazirao na njegove riječi:-Ajd sad! Šta si stao? Ulazi!
Zatim je podigao glas, pa zazvao:-Gospodine! Domaćine! Gazda!

Naravno, nitko nije odgovarao, pa su obojica, kao na filmu, pohitala unutra, jedan na jednu, a drugi na drugu stranu stana. Onaj koji je provalio prvi se javio:-Ovdje nema nikog!
Zatim se vratio do ulaznih vrata i pridružio se Tuni i meni, pa smo sva trojica krenuli za njegovim kolegom, koji je i dalje dozivao:-Gospodine! Halo! Jeste li dobro? Jeste li budni? Što se ne javljate?

Tada smo već svi skupa bili u dnevnom boravku, uključujući i babu Mandu, te s čuđenjem gledali u Vinka, koji je mirno sjedio na dvosjedu i isto tako začuđeno gledao u nas. Na ponovljeno policajčevo pitanje „zašto se ne javljate“, mirno je odgovorio:-Za-zato što ne-neću, bra-braco!
A kad je ovaj počeo objašnjavati razloge dolaska, Vinko je dohvatio štap, naglo se ustao, stao nasred prostorije i počeo srdito vikati:-'Ko-'ko-'ko je ra-razvalio? Ma-ma-manijaci!
Tada je i Tuna zagalamio, onako najniži i najsitniji od nas svih:-Ajd' kume, ne seri!!! Šta se ne javljaš? Ljudi došli vidjet' jesi li živ, a ti se praviš lud! Braća te zovu već dva dana!
-Ne-ne-nek' zovu!-nije se dao Vinko.-Ja-ja se ja-javim kad ja-ja ho-hoću!
-Ni meni se nisi javio.-nastavio je Tuna.-Da znam da si dobro i da si živ.
-Živ-živ sam! He, he! Ko-ko vra-vrabac! Živ-živ! He, he!-rekao je Vinko, široko se osmjehujući, pa podigao ruku s ispruženim kažiprstom i srednjakom.-Viva Vinko! Viva! He, he! Iš- iš! Iš-iš!
Ovo posljednje je bilo upućeno svima nama, a najvjerojatnije i onima koji su ga zvali telefonom. Policajci su se potpuno zbunili, baba Manda i ja smo bespomoćno slegnuli ramenima, a Tuna je razočarano rekao:-Budala stara! Ajmo ljudi kući.

I dok smo polako izlazili iz Vinkovog stana, pod njegovom budnom pratnjom i povicima „iš-iš“, policajac se javio na raport:-Šefe, sve je u redu! Živ je. Namjerno se nije javljao.
-Dobro Mirko, a je li povrijeđen?-nastavio je zapitkivati šef.
-Ma, nije mu ništa.-odvratio je Mirko, pokušavajući ublažiti ljutinu u glasu.-Ali ako ubrzo ne odemo odavde, ništa ne garantiram. Galami na nas i provocira.
-Da mu dlaka ne fali s glave! Jel' jasno!!!-povikao je šef, tako da smo ga svi čuli, pa naredio.-A vi, natrag u bazu!
-Dobro šefe, već smo na putu.-odvratio je Mirko, pa se okrenuo babi Mandi i meni, te se ljubazno ispričao.-Eto, što reći, oprostite na smetnji.

No, tada ga je Vinko nadglasao:-Vra-vragovi! Vra-vrata! 'O-o-oću nova vra-vra-vrata!
Policajac je već bio na rubu živaca, pa je odbrusio:-Gospodine, smirite se! Ako imate nekakve primjedbe na postupanje mog kolege i mene, javite se sutra ujutro u policijsku postaju...od osam sati nadalje...i zbogom!
I dok su se on i Tuna polako udaljavali, drugi policajac se obratio babi Mandi i meni:-Ubuduće ću izbjegavati ovu adresu…mislim, ne vašu, nego gospodinovu.
-Čuj...-nadovezao sam se ja.-...bolje da ne dolazite ni kod nas...razumijete, onda znači da je sve u redu...he, he...
-Velite, bolje da se ne viđamo. Ha, ha!-shvatio je isprve, pa krenuo niza stepenice.

Vidjevši ga da se udaljava, Vinko je podigao ruku u zrak, ispružio srednjak i povikao:-Iš, iš!!!
Zatim se okrenuo k nama, pa srednjaku dodao kažiprst i malo tišim glasom rekao:-Viva, ko-ko-komšije!
Baba Manda i ja smo se na tren pogledali, pa istovremeno podigli ruke uvis, te mu, od dragosti što je živ, pokazali srednjak i veselo odvratili:-Iš-iš!!!

A prema nama, susjedima, zapravo nikad i nije bio loš, osim u tim mjesecima delirija, preko čega smo mu, kako je vrijeme prolazilo, sve lakše prelazili, ako ni zbog čeg drugog, a onda zbog onog preostalog dijela godine, onih devet mjeseci, tijekom kojih se iz njegovog stana jedva čuo i televizor...

No, ovog ljeta se urlanje iz njegovog stana čulo samo u prvom dijelu srpnja, ali je to svima bilo normalno, pa se nitko nije previše obazirao, a onda je početkom kolovoza netko od susjeda osjetio neugodan vonj s njegovog balkona...

Te srijede popodne, policajci su ponovo pozvonili na moja vrata, a kad sam otvorio, uljudno su upitali:-Oprostite, kad ste posljednji put vidjeli susjeda?
Nisam pitao kojeg, jer sam odmah pretpostavio da je u pitanju Vinko:-Mislim početkom sedmog...

To je i bio posljednji put da sam ga vidio živog...a tog dana; nakon što su policajci bez previše kompliciranja, po onom mom receptu „preko balkona“, ušli u stan; onako ukočenog na podu u pokušaju da se ustane, ostavljenog i zaboravljenog od svih, nogu crnih kao da su gorjele...i zadnji put uopće...