Lidosfera

nedjelja, 08.01.2012.

ČINI

-Nisi loš čovjek, a ljudi te ne vole zato što te ne razumiju, ali ni ti se ne trudiš razumjeti njih.-odzvanjalo je u Vladimirovoj glavi dok je puzao po blatu prema cesti. Bile su to riječi stare gatare, koje mu je rekla onog dana kad ga je Ivana nagovorila na seansu. Ta tvrdnja je bila preopćenita da bi joj mogao bilo što prigovoriti, a proročanstvo, koje je izrekla nakon toga, zvučalo mu je, u najmanju ruku, smiješno.-Neko je bacio čini na tebe. Dogodit će ti se neka nesreća! Ako pokraj tebe ne bude nikog 'ko te voli, umrijet ćeš!
Iako nije vjerovao u te gluposti, ipak ju je pristojno saslušao. No, kad su izašli van, morao se nasmijati.
-Čuj, ne vole me! Pa, ljudi ne vole ni sami sebe.-izustio je tiho, tako da ga je i njegova draga Ivana jedva mogla čuti.-A kako će me razumjet' kad su glupi i polupismeni? A ja njih dobro razumijem! Čitam ih kao jeftinu knjigu. Zato sam i postigao to što jesam i zato i imam to što imam!
A Vladimir je imao dosta toga; veliki stan u Zagrebu u kojem živi sam, još veću kuću u Slavoniji u kojoj žive roditelji, malo manju vikendicu na Krku u kojoj nitko ne živi, dva auta, motor od tisuću kubika, mjesto direktora u stranom trgovačkom lancu, pakete dionica najboljih domaćih tvrtki, nekoliko honorarnih poslića i jednu od najljepših djevojaka u gradu…a sve to s nepunih trideset…

No, samo nekoliko dana kasnije, njegov "Audi" se hladio u šikari pored ceste, a on se, sav izranjavan, očajnički pokušavao dokopati asfalta.
-Poprilično čudno!-priznao je sam sebi neobičnu podudarnost pretkazanja i nemilog događaja.-Možda tu ipak ima nešto...
Nije imao predstavu o tome koliko dugo je ležao bez svijesti u slupanom automobilu, ali je bio svjestan da je teško povrijeđen, jer se s mukom izvukao van. Sva je sreća da se auto, u međuvremenu, nije zapalio. Mobitel nije mogao nigdje naći, a pretpostavljao je da je kliznuo negdje pod sjedalo, tako da nije mogao nikoga nazvati za pomoć. Zbog toga se i ljutito naglas prekorio:-Budalo jedna, zašto si ga stavio pokraj mjenjača kad ga nikad tamo ne držiš.
Pokušao je ustati, ali se odmah srušio na zemlju i umalo se nije ponovo onesvijestio od boli. Primijetio je da krvari iz lijeve noge. Desna ga je samo boljela i činilo mu se da bi se na nju još i mogao osloniti...
-Moram se nekako dokopati ceste.-hrabrio se u sebi.-Auto je zaklonjen gustim grmljem i ne vidi se. Ako ostanem ovdje, satima me nitko neće primijetiti, a do jutra ću iskrvariti.
Na tu pomisao, počela ga je hvatati lagana panika. Tješilo ga je to što su mu ruke bile čitave i što mu je mozak normalno funkcionirao.
-Možda sam mogao nešto zapaliti.-nadao se poluglasno dok je odmarao ruke za napore koji ga očekuju.-Dim bi sigurno privukao nečiju pažnju...
Tada se trgnuo iz razmišljanja i nastavio puzati. Samu cestu još uvijek nije mogao vidjeti, ali je mogao čuti automobile, koji su, s vremena na vrijeme, onuda prolazili. Pratio je tragove izlijetanja. To mu je bio najsigurniji orijentir.
No, misli su mu odlutale.
-Što ako je to s činima istina?-upitao se, pa si odmah i odgovorio.-Ništa, umrijet ću i gotovo. Samo...'ko me toliko zamrzio da bi me mogao prokleti?
-Najvjerojatnije neko iz firme!-nastavio se njegov unutarnji monolog.-Neko koga su preskočili u unapređenju. Ima ih dvoje-troje koji me sigurno mrze...
Zatim se sam sebi počeo pravdati:-Istina! Zbog mene je nekoliko ljudi ostalo bez posla, nekoliko ih je dobilo lošija radna mjesta i manje plaće, ali nisam ja kriv što to tako funkcionira. Treba biti snalažljiv u životu...

Odjednom je osjetio jaku žeđ. To ga je podsjetilo na bivšu djevojku Melitu, jer mu je običavala donositi piće u krevet. To joj je bila jedna od vrlina, možda i jedina.
-Doduše, imali smo i dobrih trenutaka...-priznao si je.-...ali samo prvih par mjeseci. Kako li sam samo izdržao s njom pune tri godine? Trebao sam prekinuti tu farsu, čim me je upoznala sa svojom "dragom mamom". Ta žena me toliko mrzila, kao da nije ni znala što znači mržnja dok nije mene upoznala. I ono njeno gledanje u šalicu kave. Jezivo!
U tom trenu, pred očima mu se ukazalo lice nesuđene punice, a u ušima mu je odzvonio njen kreštavi glas:-Bitango jedna!!! Upropastio si mojoj kćeri tri najbolje godine života!
-Bitanga!? A da vidi sad dokle se probila ta bitanga. Njih dvije bi sve učinila da mi napakoste...-pomislio je, pa poluglasno izgovorio.-Pa, nemam valjda takav peh da me njihova kletva stigne!
Tada je počelo kišiti.
-Samo mi još to treba!-požalio se sam sebi, pa potražio nešto po džepovima. Našao je kutiju cigareta, ali nije našao upaljač.
-Stvarno nemam sreće! I najokorjeliji kriminalci, osuđeni na smrt, dobiju cigaretu prije pogubljenja, a ja, evo, nemam vatre!
Sjetio se oca. On mu je uvijek poklanjao upaljače. One obične, najjeftinije, ali ne manje korisne. Bili su mu dragi ti mali znakovi pažnje...
Kad je shvatio da se nalazi u lokvi vode, trgnuo se:-Kud gledaš, budalo jedna!
Po zvukovima iz pravca ceste, zaključio je da joj se poprilično približio. Na licu mu je zatitrao osmjeh pun nade. Pogledao je u onu lokvu vode, a misli su mu ponovo odlutale u prošlost...

Bilo je to nekoliko mjeseci prije nego li je napustio fakultet. Ležao je u kanalu ispred kuće u kojoj je tada stanovao, mokar do kože i pijan do besvijesti, kad je začuo ženski glas:-Vladimire, jesi li to ti? Što radiš tu?
Kad je podigao glavu, prepoznao je gazdaricu. Nije joj mogao odgovoriti, samo je nešto promumljao. Odmah je shvatila u kakvom je stanju, pa ga je prihvatila za nadlakticu i odvukla ga do njegove sobe...
Te noći je prvi put spavao s njom, ali toga se baš i nije najjasnije sjećao, ali zato onaj drugi ljubavni okršaj, koji se dogodio sutradan kad se otrijeznio, pamti još i sad. Bilo mu je to jedno sasvim novo iskustvo. Prije nje je bio s nekoliko mlađih djevojaka, ali ona mu je otvorila vrata u carstvo osjetila...
Bila je udovica na pragu četrdesetih, a to je prerano da žena ostane sama. Nije mu smetalo što je gotovo dvostruko starija od njega, jer su se dobro slagali, a moglo bi se reći i da su se savršeno nadopunjavali. Unatoč svemu, ta razlika u godinama je učinila svoje...
A sve mu je dopuštala. Čak i kad bi doveo kakvu mlađu djevojku, nijemo bi to podnosila, puna razumijevanja...
-Stvarno sam bio pravi gad!-prekorio se tiho.-Kuhala mi je, prala mi, nisam plaćao stanarinu...a otišao sam bez pristojnog pozdrava, kao da se nikad nismo ni poznavali...Ako me je ona proklela, imala je na to potpuno pravo...

Kiša je i dalje padala, ne mijenjajući ritam, ali je sve oko njega postalo nekako vedrije, vjerojatno zbog tanjih oblaka koji su naišli. S tom pretpostavkom u mislima, polako se pridigao, pa podigao pogled ka nebu. Bio je u pravu. Oblaci su bili svjetliji, ali činilo se ništa manje vodenastiji. I dok je spuštao pogled ka „majci zemlji“, nešto mu je zapalo za oko, nešto što je izranjalo iz mokrog zelenila na oko pedesetak metara lijevo od njega. Znatiželjno je zadržao pogled i razaznao konture nekakve kuće, zidove i krov. No, baš kad je kanio povikati i zazvati u pomoć, pogledao je malo bolje i shvatio da su zidovi većim dijelom bez žbuke, a prozori bez stakala, pa je samo rezignirano prokomentirao:-Ma da, pa tko bi uopće živio u ovoj vukojebini!
Međutim, neugledni kućerak je probudio neke sjećanja u njemu, pa je nastavio:-Hm, ista je takva bila i ona kućica na Krku zbog koje više ne razgovaram sa starim prijateljem Mirkom. Kupio sam mu je ispred nosa, a on ju je prvi otkrio. Ma, 'ko mu je kriv! Ako nije imao lovu da ju kupi, nije ju ni trebao spominjati, a kamoli se onako hvaliti, kao da je već uselio u nju.
Dobro! To nije bilo fer i znam da mi je zamjerio, ali daleko od tog da mi želi zlo. Na kraju krajeva, da ju je i kupio, tko zna koliko bi love utrošio u nju, a to bi onda pripalo onoj rospiji od njegove žene od koje se, nasreću, rastao par godina kasnije. Hm, a možda me je ona proklela! Vještica! S njenog gledišta, ja sam kriv što je ostala bez vikendice na moru…

U tim trenucima, vjetar je malo pojačao, a kiša je počela jenjavati, pa se činilo da će uskoro i potpuno stati. Vladimir je skupljao snagu za nastavak puzanja, jer je bio svjestan da su mu rezerve pri kraju, pa je pomislio:-Dobro bi mi došao kakav stimulans, a nemam ništa. Vitaminski ili bilo kakav drugi.
Pod ovim „drugi“ je prvenstveno mislio na kokain, kojeg je volio konzumirati, ali je prestao, jer se „na njemu“ osjećao previše moćan. Sad bi mu dobro došao i mali dio te moći.
No, to ga je samo podsjetilo na još jednog čovjeka iz njegovog života, nećaka Ivicu, momka koji se s nepunih osamnaest doselio sa sela u grad i gotovo potpuno propao prije dvadesete.
-Nesretni klinac!-pomislio je Vladimir u sebi.-Odrastao na selu među primitivnim babama, a onda odjednom uletio u gradsku vrevu. Ulica ga progutala i ispljunula, a da se nije ni snašao. Zašto sam ga i vodio na sve one tulume? Uh, kako sam se prevario u njemu. Mislio sam da će si naći neku djevojku i da će se s njom lakše prepustiti urbanom ritmu, a on se uhvatio ekipe i droge. Bar da nisam ja bio taj koji mu ju je prvi ponudio. Ma, vraga! Da nisam bio ja, bio bi netko drugi. Navukao bi se prije ili kasnije, jer je rođeni ovisnik! A kad je netko takav, najbolje ga je od malih nogu tjerat na neki sport, pa nek' se navuče na zdrav život. Onda bi imao kakve-takve šanse. A kletva? Hm, tko zna što je sve naučio na selu s onim babama?

U stvarnost ga je vratio dotada najglasniji zvuk automobilskog motora. Shvatio je da se nalazi na samo nekoliko metara od ceste, pa je upro svu preostalu snagu da se dovuče do nje. Nisko grmlje i šiblje grebalo mu je lice, ali nije ga moglo zaustaviti, tako da se, u samo par sekundi, našao uz rub asfalta. U daljini je ugledao nekakav auto, pa odmah počeo mahati rukama, nadajući se da će ga vozač primijetiti. No, vozilo nije usporavalo, nego je jednostavno projurilo pokraj njega kao da ga nema. On se samo tužno okrenuo za njim, pa razočarano spustio glavu i sklopio oči...
A onda se začula škripa kočnica!? Auto je stao, pa krenuo unatrag. Vladimirovo lice se ozarilo. Shvatio je da je spašen.
Kad su se vrata otvorila, zapiskutao je poznati ženski glas:-Vlado, jesi li to ti? Isuse, što se dogodilo?
Bio je to najljepši i najdraži glas koji je ikad u životu čuo, glas njegove drage Ivane, djevojke koju će, naravno ukoliko ona pristane, uskoro oženiti.
-Sav sam slomljen...-počeo je objašnjavati.-... noge jedva osjećam, ruke me bole i mokar sam do kože. Vozi me odavde, molim te!

Dok su napuštali mjesto nezgode, upitala je:-Kako se to dogodilo?
-Ne znam! Odjednom je "zaplesao". Izgubio sam kontrolu i izletio... Dalje se ne sjećam.-kratko je pojasnio je, pa upitao.- Nego...otkud ti?
-Ma, slučajno!-odvratila je Ivana.-Znaš onu gataru kod koje smo bili prošli tjedan?
Vladimir je vidio njen ispitivački pogled u retrovizoru, pa je samo potvrdno klimnuo glavom.
-Ostavila sam kod nje torbicu s dokumentima...-nastavila je.-...Danas me nazvala i rekla mi da naiđem po nju kad budem išla s posla...Tamo sam krenula. Ali, pusti sad to, moramo što prije stići u bolnicu.
Vladimir se zamislio. Pred očima mu se ponovo ukazao suhonjavi staričin lik, a u ušima su mu opet odjeknule njene riječi:-Dogodit će se nesreća...Ako pored tebe ne bude nikog 'ko te voli, umrijet ćeš!

Lica ozarenog Ivaninim prisutnošću i ljubavlju koju je osjećala prema njemu, nijemo ju je pogledao i osmjehnuo se. Pokušavala je prikriti nervozu, ali nije joj išlo. Očima je pomno pratila cestu i tiho ponavljala:-Kao da je znala...kao da je znala...
Ivana!-prekinuo ju je Vladimir.-Ako preživim i ne ostanem invalid...hoćeš li se udati za mene?
Na te njegove riječi, iznenađeno se trgnula, pa ponovo pogledala u retrovizor. Na licu joj je zatitrao iskreni osmjeh, a iz očiju su joj potekle suze radosnice.
-Ma, što to pričaš, budalice jedna?-prozborila je, susprežući plač.
-Normalno da ćeš ostati živ. Kako bih ja bez tebe? Vjenčat' ćemo se kad god poželiš...Znaš da te volim!
-Znam- rekao je zadovoljno i osmjehnuo se od uha do uha.
Zašutjeli su, a na radiju su se začule riječi pjesme koju su oboje neizmjerno voljeli:-Da li znaaš da te voolim...dugo nisam znaoo tooo...

Nisu izdržali da ne zapjevaju, onako tiho i izvan tonaliteta, ali iskreno i sa srcem.
Osjećajući da će se sve dobro svršiti, jer je Ivanina pojava djelovala na njega poput najjačeg anestetika, Vladimir se malo opustio u sjedalu, pa rekao:-Bejbi, podsjeti me da se javim starom, molim te!
-Bolje da mu zasad ništa ne govorimo…-odvratila je Ivana, pomalo začuđena njegovom idejom.-…da se ne uzrujava.
-Ma, samo da mu se javim.-pojasnio je.-Nestalo mi upaljača!
Ivani nije bilo jasno o čemu govori, pa je to pripisala šoku koji je doživio, a onda mu predložila:-Morat ćeš ti malo usporiti u životu. Previše si se opteretio. Čim izađeš iz bolnice, ideš na Krk…na oporavak…
-Dobro. Kako ti kažeš.-odvratio je ponizno, pa dodao.-Možda bih mogao pozvati i starog frenda Mirka da mi se pridruži sa svojom novom djevojkom.
-Mislila sam da više ne razgovarate!-ponovo se začudila Ivana.
Vladimir joj nije izravno odgovorio, nego se, osjećajući da mu se vraća smisao za humor koji je posljednjih godina negdje zagubio, nadovezao trivijalnom filozofskom konstrukcijom u maniri kakvog nogometnog trenera:-Znaš, nekad treba stati na loptu i osvrnuti se uokolo da vidiš gdje su ti suigrači…i da li ih još uvijek imaš…He, he! Stati na loptu! Kužiš ironiju? A jedva da osjećam noge…
Ivana na to nije ništa rekla, nego je samo lagano zagrizla donju usnu, nesvjesno pustila još jednu suzu niz obraz i jače nagazila papučicu gasa, optimistično vjerujući da će ipak na vrijeme stići u bolnicu da mu liječnici spase nogu, jer život mu više nije bio u opasnosti…