Lidosfera

subota, 10.12.2011.

KRAĐA TIJELA ( DOBRI DUH TREBOR )

Robert je bio običan, samozatajan mladić, koji je živio po svim pravilima pristojnog ponašanja. Račune je plaćao redovno, nije se gurao preko reda u trgovini, svoje mjesto u tramvaju prepuštao je starijim osobama, nije pravio buku u svom stanu, iako mnogi stanari to čine i, što je možda prava rijetkost, nikad nije prešao cestu na crveno. A onda, jednog sasvim običnog dana, doživio je nešto, najblaže rečeno, neobično...
Dan je bio natprosječno maglovit za to doba godine, tako da je grad, iako je bilo ljudi na ulici, izgledao pomalo pusto. Robert je, kao i obično, žurio na posao, mada je znao da će, kao i obično, stići prije svih. No, dok je revno, uz rub pločnika, čekao da se na semaforu upali zeleno svjetlo, začuo je muški glas, koji mu se učinio nekako poznat:-Što čekaš?
-Zeleno!-odgovorio je Robert, osvrnuvši se oko sebe ne bi li ugledao svog sugovornika.
-Pa nema nijednog auta u blizini!-nastavio je glas, dok je tijelo izranjalo iz magle.
Kad je spodoba postala jasno vidljiva, Robert se, širom otvorenih očiju i usta, zagledao u nju. Naprosto se zaprepastio. Kao da je gledao u nekakvo iskrivljeno zrcalo. Bio je to on, glavom i bradom!? Doduše, neobrijan i neuredan, ali ipak on.
-Ali...kako?-zaustio je, još uvijek ne vjerujući onome što vidi.-Tko si ti?
-Ja sam Trebor.-odgovorio je dvojnik.-Tvoja suprotnost!
-Kako to misliš "suprotnost"?-upitao je Robert, sve pozornije zagledajući svog dvojnika.
-Zar se to ne vidi na prvi pogled?-odvratio je Trebor.-Ti si ulickan, a ja nisam. To ti je kao negativ. Takav mi je i karakter!
-Aha, shvaćam!-hinio je Robert da razumije o čemu se radi, a onda ponovo upitao:-Ali kako sad odjednom? Gdje si bio dosad?
-Pa, uvijek sam tu.-rekao je Trebor.-Ja sam dio tebe! Samo me dosad nisi mogao vidjeti.
-Zašto si mi se sad pokazao?-upitao je Robert.
-Zato što si postao prava dosada!-pojasnio je Trebor.-Sve si manje čovjek, a sve više mehanizam! Odlučio sam to vratiti u normalu.
-A kako to misliš učiniti?-upitao je Robert.
-Jednostavno!-nastavio je Trebor.-Za početak ćeš preći cestu na crveno!
-Ni govora!-usprotivio se Robert i pogledao u semafor. Upravo u tom trenu, zasvijetlilo je zeleno. Robert se nasmijao, zakoračio na kolnik, pa rekao:-Ha, semafor je na mojoj strani!
Nezadovoljan razvojem situacije, Trebor se namrštio, pa zavikao za svojim "pozitivom", trudeći se sustići ga:-Ma, čekaj! Ako smo suprotnosti, ne moramo biti i neprijatelji!
-Ako smo na suprotnim stranama, znači da imamo suprotne težnje.-dodao je Robert, ne obazirući se na svog sugovornika.-Znači, sukob je neizbježan!
-Nemoj tako gledati na stvari!-pokušavao je izgladiti situaciju Trebor.-Hajde! Idemo na piće, pa ćemo to na miru riješiti.
-Sad bi me još i opio, pa da zakasnim na posao!-nije se dao Robert.
-Hm, tvrd si orah!-zaključio je Trebor.
I tako su nastavili cijelim putem do Robertovog radnog mjesta. Trebor ga je nagovarao na razne stvari, a ovaj je to uporno odbijao. Na primjer, kad je pomogao jednoj starici da pređe ulicu, Trebor je predložio da ju ostavi nasred ceste, a kad ga je neki prolaznik upitao za put do autobusnog kolodvora, ovaj je predložio da ga pošalje na drugi kraj grada...
Za vrijeme tog njihovog prepiranja, Robert je shvatio dvije vrlo važne stvari: kao prvo, neće se tako lako osloboditi Trebora, ma koliko se trudio ignorirati ga, i kao drugo, njegovu suprotnost ne vidi nitko drugi do njega samog, tako da mora dobro paziti kako se ponaša, da ljudi ne bi pomislili kako su mu popustili živci, pa razgovara sam sa sobom. Što se ovog drugog tiče, sve je bilo pod kontrolom dok nisu stigli u Robertov ured, ali onda je nastao problem, jer je Trebor postao neizdrživo agresivan. Slijedio je Roberta dok je ovaj prilazio svojim radnim kolegama i nagovarao ga da im čini razne smicalice. U jednom trenutku, kad su već svi njegovi suradnici bili na svojim radnim mjestima, a to je značilo da su ga mogli vidjeti, Robert je odjurio u toalet, jedva se suzdržavši da ne zagalami na svoju nasrtljivu suprotnost.
-Izludjet ću s tobom!-zagrmio je Robert, kad su se našli nasamo.-Zašto mi to činiš?
-Već sam ti rekao.-mirno je odvratio Trebor.-Pokušavam te učiniti čovjekom.
-Pa, ja jesam čovjek!-ustvrdio je Robert.
-Bio si...-prekinuo ga je Trebor.-...a pogledaj u što si se pretvorio.
-U što?-zapitao je Robert, pa nastavio.-Ja sam čovjek od krvi i mesa i neće mi jedna obična utvara govoriti kakav bih ja trebao biti.
-Utvara, kažeš!-uvrijedio se Trebor.-E vidjet ćemo tko je utvara!
Tada su zašutjeli, pa se, kao po dogovoru, odmaknuli jedan od drugog. Trebor je stao pored vrata, a Robert se zagledao u zrcalo iznad umivaonika. Kad je shvatio da se u projekciji vidi samo njegov odraz, rekao je:-Utvara, nego što! Nitko te ne vidi osim mene, a u ogledalu te čak ni ja ne vidim!


A onda je odjednom nešto bljesnulo!? Zrcalo se pretvorilo u svjetlucavu, lelujavu površinu, nalik površini mora od koje se odbija sunčeva svjetlost. Robertu se učinilo kako ga ta pojava uvlači u sebe i utapa ga u njegov vlastiti lik. Izgledalo mu je kao da se istovremeno s nečim spaja i od nečega odvaja. Ushićen, zbunjen, a ujedno i pomalo uplašen, čekao je da sve prođe, kako bi pokušao shvatiti što se događa.
Napokon, kad se svjetlost stišala i kad je interijer poprimio prvotni izgled, Robert je shvatio da čitavu situaciju promatra iz neke sasvim druge perspektive. Bio je poprilično udaljen od umivaonika i činilo mu se kao da stoji na mjestu na kojem je ranije stajao Trebor, dok je ovaj, što je Robert jasno vidio, stajao na njegovom. Da bi sve bilo još čudnije, primijetio je da u ogledalu nema njegovog odraza. Vidio se samo Trebor, neobrijan i raskopčan poput kockara koji kao da se upravo vratio s noćne partije karata.
-Utvara, kažeš!-rekao je Trebor, kružeći ramenima i vratom kao da se razgibava.-A tko se sad ne vidi u ogledalu?
-Ne razumijem!-začuđeno je rekao Robert, pa upitao.-Što se dogodilo?
-Ništa!-odvratio je Trebor.-Ukrao sam ti tijelo!?
-Kako? Nemoguće!-zavikao je Robert, očajnički tražeći svoj odraz u zrcalu.
-Moguće, moguće!-dodao je Trebor.-Sad ću ja biti Robert, a ti duh. Ha! Ha! Ha! Dobri duh Trebor!!!
. . .
I tako se Trebor materijalizirao i postao Robert, a ovaj se, iako protiv svoje volje, morao zadovoljiti novom, nevidljivom ulogom. No, što mu je drugo preostalo? Natrag nije mogao, a otići nije imao kamo...
Ali ako mislite da je to kraj, varate se! Njihova prepirka još uvijek traje i žučnija je nego ikad. Upravo sad, dok Trebor, odnosno Robert, kopa tunel ispod zida okružnog zatvora, kako bi se dokopao slobode, Robert mu, odnosno Trebor, šapuće na uho:-Tako ti je to kad si „materijalan“. Ne možeš više samo tako kroza zid. He! he! Eto ti sad! Budi čovjek i odsluži svoju kaznu do kraja, dostojanstveno!
-Šuti, dosado jedna!-uzvraća mu Trebor, odnosno Robert.-Da si me dobro savjetovao, ne bismo bili ovdje!
-Pa, savjetovao sam ti da ne potkradaš firmu!-odgovara mu Trebor, odnosno Robert.
-Trebao si me savjetovati kako da ju potkradam, a da me ne uhvate!
-Zaboravljaš da sam ja „dobri duh“!
-A ti zaboravljaš da sam napravio čovjeka od tebe!
-Prije bi se reklo...kriminalca!!!