LIBERIVS - Zapisi Čovjeka Sa Bezbroj Duša

  kolovoz, 2005  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Uključi/Isključi Svijet Oko Sebe


FREE Hit Counters!

Image Hosted by ImageShack.us

Neki skupljaju poštanske marke... Neki novčiće... Neki brze automobile... A neki opet u sebi skupe toliko duša da jedva mogu podnijeti teret ljepote postojanja... Pa se rasipaju... Goli pred svemirom... Poput šake ocvalih zvijezda...





Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Linkovi:
Glavni:

Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us

HTML i CSS tutoriali
Djelitelji Duše:

Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us
Image Hosted by ImageShack.us

Citati:
"Vidjeti sebe onako kako nas drugi vide je koristan dar. Ništa manje bitna nije sposobnost vidjeti druge onako kako oni vide sebe. " - Aldous Huxley

- ”Umjesto da svoj svijet suzuješ, svoju dušu pojednostavniš, morat ćeš u svoju bolno proširenu dušu primati sve više Svijeta, naposlijetku i cijeli svijet, da bi možda jednom stigao do kraja, do mira, Taj je put prošao Buda, prošao ga je svaki veliki čovjek, jedan svjesno - drugi nesvjesno, ukoliko mu se posrećio smioni čin. Svako rođenje znači rastanak od Svemira, znači postavljanje granica, razdvajanje od Boga, mukotrpno rađanje novoga. Povratak u Svemir, dokidanje mukotrpne individuacije, obogotvorenje, međutim, znači: toliko proširiti svoju dušu da ona iznova može obuhvatiti Svemir.”
- Hermann Hesse

- “Čovjek sam, i ništa ljudsko nije mi strano.” - Jean Paul Sartre

- “Boli me žena jedna po čitavom tijelu... sada to znam, ljubav je... Prerušiti se ili pobjeći. Rastu zidovi njenog zatočeništva, kao u strašnom snu. Lijepa maska se promijenila, ali kao uvijek jedina. Čemu mi služe moji talismani... Biti ili ne biti s tobom je mjera mog vremena... očekivanje i sjećanje, strahotno življenje u budućem... Ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim malim nekorisnim magijama. Ima neki ugao kojim se ne usuđujem proći...” - Jorge Luis Borges

- “Jedan od najvećih grijeha čovječanstva jest što se oduvijek uzimalo preozbiljno. Da se pračovjek znao smijati, povijest bi danas bila posve drugačija. “ - Oscar Wilde

- “Kad budem mrtav, otići ću na Mjesec i njegovo lice postati će moje. Bit ću u zraku kao dah. Općim glasovima i žamorom svijeta prolazit ću svuda. “ - Sybilla

- "…više se nije moglo razabrati tko to zavija, psi ili ljudi…" - Mikhail Afanasjevič Bulgakov

- "Teachers of children in the USA told the children that 1492 was when their continent was discovered by human beings. Actually, millions of human beings were already living full and imaginative lives on the continent in 1492. That was simply the year in which sea pirates began to cheat and rob and kill them." - Kurt Vonnegut

- "Koliko mi je puta Bog rekao: Brate moj, ne znam tko sam." - Fernando Pessoa

"Computer games don't affect kids; I mean if Pac-Man affected us as kids, we'd all be RUNNING AROUND IN DARKENED ROOMS, MUNCHING MAGIC PILLS and listening to REPETITIVE ELECTRONIC MUSIC." - Kristian Wilson, Nintendo.Inc, 1989

06.08.2005., subota

JEDAN OBIČAN DAN U MJESECU PRVOGA RIMSKOG CARA

Image Hosted by ImageShack.us

Sunce je proguralo svoju zlaćanu glavu kroz oblake i rastjeralo ih u najboljoj maniri ovčarskog psa… Crne ovčice se razbježaše po nebeskom pašnjaku, a par bijelih nedužno i lijeno gube dan na tirkiznoplavim livadama… Mjesec Prvog Rimskog Cara opet se razmahao svojim srpom i jače pritisnuo kovački mijeh nad vatrom iz koje će kovati nakit Prelijepe Carice, možda kao stari, hromi Vulkan na dnu kratera za svoju nevjernu Veneru…
Sakriven u još uvijek ugodnoj polutami… Odijeljen od svijeta roletama kao Berlinskim zidom, Kineskim zidom i još ponekim zidom iz ljudske povijesti koji su bili građeni da dijele jedne od drugih… pomalo bolno nagnut nad radnim stolom… proučavam iskrzane papire sa glifovima strpljivo naučenim da bih govorio jezikom Ratnika i dalekih Bogova… Ponešto umoran… Ponešto nesiguran u sebe… Toliko posla… A tako malo vremena… Kao da mi iza leđa čitava garnitura pješčanih satova šumi vjetrom usijanih pustinja… dine se kovitlaju i plešu plesove sa sedam velova… poput zavodljivih orijentskih plesačica koje čitav život voliš bez da si im vidio lika…
A jučer sam plesao poput mladog pijanog boga… što je sišao među ljude… obične i nesavršene… Ne mogu si pomoći… Pokušavam se maskirati… Prikriti u mračni kut… Ispijati piće kao sasvim usputni prolaznik… A onda neki pomak u ljestvici, neki beat… Natjera me da skliznem svoju krinku… I da zagrlim prostor… Obljubim ga… Natjeram svijet da stane… Slika se zamrzne u jednom trenutku… Osjećam zadržavanje daha mnogih… Dok ne ostanem bez vlastitog… I dok se opet ne povučem u sjenu… Ili izmiješam sa Znojnima, Običnima, Jednostavnima… Koji su došli po avanturu za jednu noć… Ili mamurluk za sljedeće jutro… Ili da malo manje budu sami… Moj život je uvijek bio Ples… Sa oštricama… Na oštricama… Na žici… Pod svjetlima… Ili u tami koja me upijala među svoja željna bedra kao najdražeg ljubavnika…
Odavno sam naučio da te ljudi ne smiju vidjeti Mnogostrukog… Višeglasnog… Potenciranog… To je Hibris… A ljudi su Ate… Neumoljivi zakoni Uzroka i Posljedice… Utopiti se u moru prosječnosti… Biti kotač u stroju konzumerizma… Slušati i pokoravati se… To je sudbina malog čovjeka… Veliki uspijevaju opstati samo ako se uspiju prikriti… Zakriliti… Kao one Ptice Grabljivice Ratničkog Naroda u jednoj od poznatih znanstvenofantastičnih serija… I birati prave trenutke za pojavu ili objavu… I ljudi ne vole Proroke… Ne vole Mesije… Oni samo žele imati njihov ideal… Da imaju čemu težiti… Ali ljudi ne žele biti spašeni…
Kuda sam ja otišao… Preko krajnjih granica… Opet se gubim unutar vlastita svemira… Pitam se jesam li ja nenormalan za ovu realnost ili je ova realnost nenormalna za mene… Ne mogu utišati unutarnje glasove… Moja je glava Agora sa mnoštvom filozofa i oratora… Raspre se vode bez prestanka… Ali svi se slažu… Iz Pećine Ideja treba izaći… Sjene na zidu ne predstavljaju ništa… Čovjek spoznaje sebe tek kad se ogoli pred licem svemira… I shvati da je njegov dio… I da taj nevjerojatno malen dio… U sebi nosi još milijarde manjih dijelova… I tako u nedogled… Da se duša može rascijepiti… I rasciepljivati se… Primajući u sebe sve više i više… Zato volim Hessea… A rekao je i sljedeće… Što više znamo to smo usamljeniji… Ne u trivijalnim svakodnevnim stvarima… Zabavu uvijek možemo naći… Ako znamo gdje je tražiti… Ali na višim razinama… Sve smo usamljeniji… Jer sve je manje srodnih duša sa kojima se uspijevamo povezati… Sve je manje onih koje možemo prepoznati kao davno izgubljenu braću i sestre… Urotiti se s njima protiv banalnosti… Voljeti sve što postoji pod ovim nebom tirkiznoplavim…
Zato mi trenutno ne preostaje ništa doli da sjedim nad svojim stolom i učim jezik Ratnika i dalekih Bogova… I uživam u toplom, ljetnom danu u mjesecu Prvoga Rimskog Cara… Prvoga među Mnogima… I da još malo premišljam o sebi… I svemu što život znači…

- 16:12 - Komentari (10) - Isprintaj - #