napisano: 19.01.2007., petak u 20:27

samo za Barby...

«Oh, Corrina, to si ti...» Mark je odahnuo.
«Nisam znala da dolazite?» rekla je s pitanjem u glasu
«Nisam ni ja...Ali sada znaš. Ovo je Corrina, kućepaziteljica, Corrina, Lianne, moja djevojka»
Žena me pozdravila i rekla da će se vratiti kasnije. Bilo mi je malo neugodno jer sam bila samo u majici. Obukli smo se i sišli na doručak. Nakon doručka uputili smo se do plaže. Sjeli smo na pijesak, kada su naši znakovi zasvijetlili. Poziv. Morali smo ići.

Nagla preobrazba. I zatim brzi put. Našli smo se u Takeyu. Što nas je dovelo ovamo? Nisam znala. Našli smo se u šumi. Shea je stajala pred nama. S njom je bio moj otac, ali činio mi se malo čudnim.
«Što se događa?» pitala sam.
«Cassandra. Ne možemo joj dozvoliti da uzme energiju nekog bića u potpunosti, a kani to učiniti, zato smo odlučili to zaustaviti. Tvoj otac, točnije njegovo ljudsko tijelo, više ne postoji. On je i dalje ovdje, i kada dođeš u Dvoranu, moći ćeš ga vidjeti. Na Zemlji...ne više.»
Shvatila sam što govori. U redu je. Za bolju je stvar. Žao mi je što neću više moći razgovarati s njim kada god me to puhne, ali znati ću da je na boljem mjestu! I da nije nestao. Ali Shea nas je zapravo zvala da zatvorimo prolaz koji su otvorili Noti, u Takeyu. Zatvaranje prolaza je zapravo krpanje rupe. Granica između više svemira može se zamisliti kao tkanina. Istkana je od elemenata, kao tkanina od niti. E, kada se te niti rasparaju, nastaje prolaz. I Noti su shvatili tehniku kako se to radi. Oni ih doslovno paraju, dok mi čuvari te niti rasplićemo, da bi se one nakon što mi prođemo ponovo same saplele. Ali noti ih trgaju, i onda nastaju rupe, prolazi koji se ne zatvaraju sami od sebe. I te rupe mi trebamo zakrpati. Krpaju se tako da simboli zemlje, vode, vatre i zraka (slikovito tako nazvani) stvaraju materiju, dok ju Mark i ja (naravno, uz Ytninu pomoć) pletemo i krpamo rupu. To iako se čini komplicirano zapravo ide jako brzo. Vratili smo se jako brzo natrag. I opet smo sjedili na plaži kao da se ništa nije dogodilo. Samo smo bili umorni.

Naslonila sam se na Marka, i zaspali smo. Kada sam se probudila bilo je kasno poslijepodne. More se i dalje pjenilo, valovi su zapljuskivali obalu, palme su i dalje šuštale lišćem. I većina ekipe je još spavala. Lagano sam se ustala i sjela na prvu stijenu koju sam vidjela, promatrajući nebo i more. Sve je bilo prekrasno, izgledalo je poput raja. A Noti su se spremali sve to uništiti. Oh, kako ih želim zaustaviti! Oni ne znaju za ljepote ovoga svijeta, oni znaju samo svoj svijet, i žele da sve bude tako. Ne znam kakav je njihov svijet, no znam da se nama čini izvrnutim, zapravo, nama on to i jest. Vjerojatno je njima i naš takav. No ja prihvaćam njihov svijet, dok god se ne miješaju u naš! A oni se miješaju, i sada me počinju živcirati... a u ostalom, i fale mi Matt i tata... A tatu znam da dugo neću vidjeti... I sad mi još i mobitel zvoni... a kvragu.
Ja: Molim?
Neka teta: Dobar dan, da li je to gospođica Lianne Nelson?
Ja: da, izvolite
Teta: Zovem vas iz bolnice «Lifedream» iz Takeytowna... Žao mi je što vas moram obavijestiti da je Vaš otac preminuo jutros
Ja( a čim je rekla da je iz bolnice, znala sam): Ne... nemoguće...
Teta: Moja najdublja sućut
Ja: Aha...hvala

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 5) + Stavi na papir + na vrh posta

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.