< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik


levijatanus@gmail.com








"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "


Miguel de Cervantes
Don Quiote


Copyright © 2005 Priče i pjesme autorsko su djelo.

Levijatan
07.11.2006., utorak
Studenvila



Priča koju ću vam ispričati postala je svojevrsna tradicija moje obitelji. Ispričao mi ju je moj otac, njemu njegov, a pradjed Jakov je kao mladić bio svjedok ovog zaista neobičnog događaja. Sve što znam o tome probat ću vam prenijeti što vjernije mogu, bez pretpostavljanja i nagađanja.
Dakle, blizu naše stare kuće koja je i prije rata bila klimava a u ovom zadnjem srušena, raste velika šljiva trnina. Šljiva je preživjela i ovaj rat kao i prethodna dva, što je za jednu voćku iznimno puno. Raste tamo kraj kuće od kako znamo. Plodovi su joj sitni i kiselkasti, a ime je dobila zbog toga što kada pojedete nešto s njenog stabla prednji zubi vam lagano utrnu, kao od onih sitnih crnih bobica trnina koje se mogu pronaći po međama i šipražjima moga kraja. Oko ovog neobičnog drveta, s vremena na vrijeme, znaju se pojaviti neobični krugovi utabane trave, baš kao da je netko igrao kolo ili hodao po savršenoj liniji unaokolo. Krug utabane trave nastao bi preko noći i bio savršeno koncentričan.
Po pradjedovoj priči krugovi su se počeli pojavljivati nakon jedne zimske večeri prije mnogo godina, dok je i stara kuća još bila nova. Bila je to kuća seoskoga tipa, drvene konstrukcije ispunjene šibljem i blatom, koja je po ljeti bila ugodno hladna a zimi su njeni zidovi bili mirišljavi i topli. Na kući nije bilo dimnjaka pa je dim odmah po izlasku kroz roru na stropu ispunjavao cijeli krov, čađio crne grede i iznutra u crno farbao sitni crijep biber. Bilo je te godine velika studen, a i vrijeme je to dok je po šumama još bilo vukova koji su se po ovakvim jakim zimama znali spuštati do sela. Sava se od hladnoće zaledila pa se preko nje moglo prelaziti konjskim saonicama i igrati svatovska kola na sredini. Obitelj je tada još bila na okupu i svi su živjeli u dvije sobice te niske kuće sa zemljanim podom. Bilo je kasno i vrijeme prije počinka. Molila se krunica. Mjesec je obasjavao cijelo dvorište a kako je kuća na osami moglo se vidjeti svud uokolo i pratiti prtina kako se kao zmija u snijegu uvija prema cesti za selo. Sklopljenih ruku ukućani su sjedili oko grubo tesane stolice na kojoj je gorjela svijeća kraj raspela i ponavljali poznate riječi:

… očuvaj nas Bože od paklenoga ognja
i dovedi u raj sve duše osobito one kojima
je najpotrebnije tvoje milosrđe …


Baš kada su završili na riječi milosrđe, nešto ih je prekinulo. Bila su to druga vremena, znao bi pripomenuti otac. Čovjek je tada puno više ovisio o prirodi, o žetvi, o godini - kako bi se to reklo. Bila su to i vremena praznovjerja i primarnih strahova, u kojima su se prirodne pojave, recimo grmljavina, pripisivale nadnaravnom i Iliji Gromovniku. Marva se u staji iznenada pobunila te u nemiru stala otresati lance kojima je bila privezana za jasle i nervozno se glasati. Na dvorištu nije bilo nikoga, a iz upuhane štale od životinjskog daha se kroz procjep na vratima širila para. Konj je nervozno rzao a krava i dva vola kratko su i isprekidano mukala.
Nemir životinja je prestao iznenada baš kako je i počeo a svi su s iščekivanjem gledali kroz prozor prema vani, očekujući nenadanu posjetu. Dvorište je opet prekrila tišina. Na krivudavoj prtini pojavila se u crno zamotana prilika koja se polako približavala kući. Po hodu se dalo primijetiti da se radi o ženi, ali bilo je u tim koracima u isto vrijeme više nezemaljskog nego ženskog. Izgledalo je kao da klizi poviše tla i nije se mogla vidjeti njena sjenka na snijegu ispod. Unutra je plamen ručno motane svijeće po zidovima bacao varljive sjenke. Sigurno se nije radilo o nikome poznatom, najbliže kuće i ljudi su bili udaljeni par kilometra uostalom bilo je prekasno za nekoga iz sela. U glasovima se osjetila nervozna strepnja. Jedinu utjehu i sigurnost pružala je ta zemljana kuća, njena toplina i zabravljena vrata. Kao po dogovoru su iznova i iznova ponavljali onu istu rečenicu i gledali kroz prozor priliku koja se približavala prema kući. Nitko se nije micao

… očuvaj nas Bože od paklenog ognja
i dovedi u raj sve duše osobito one kojima
je najpotrebnije tvoje milosrđe …


Kada je prikaza došla blizu kuće, prišla je prozoru i kroz njega pogledala ukućane obasjane svjetlom svijeće. Nagnuvši se nad prozorom zamračila je mjesečinu koja je kroz njega upadala. Njeno lice je bilo u sjeni i nije se moglo razaznati nikakvih detalja. Sve je obuzela tiha jeza jer prozor je bio sigurno dva metra iznad zemlje, a crna prilika je gledala unutra kao da joj je prozor tek nešto iznad struka. I molitva je prestala, čulo se samo pucketanje vatre u peći. Mjesečina je srebrila po dvorištu a crnina te spodobe kao da je u sebe upijala hladnu svjetlost. No nečujno i glatko, baš kako je i prišla kući, prilika je zamakla prema stablu šljive. Dijete koje je bilo na podu kraj peći, pradjedova mlađa sestra, tiho je zaječalo a stara baka je sa stolice u ruku uzela grubo drveno raspleo. Izvana se začulo glasno njištanje konja, pradjedovog ljubimca, kojeg je prije manje od godinu dana mukotrpno zaradio i doveo kući. Konj je još bio mlad, sjajne dlake i pun snage a djed ga još nije bio dao u polje i nikada ga nitko nije bio jahao ili upregnuo u platon ili saone. Nakon dugog i prodornog njištanja koje je proparalo zrak, pradjed je ustao i prišao vratima. Uhvatio je drvenu ručku zabravljenih vrata, i zastao par trenutaka prije nego će izaći napolje. Stara baka je poluglasno zazvala njegovo ime ali on je hitro izašao u noć.
Našli su ga pola sata kasnije, kada su se dali u potragu s fenjerom i raspelom, kako leži iza šljive s busenom plave kose u ruci. U svježem snijegu ispod prozora nije bilo tragova. Zekan je bio pokraj njega i svojom ga toplom njuškom gurkao kao da ga želi probuditi. Nalazio se u nekom čudnom procijepu između sna i jave, a kada se napokon probudio nije se ničega sjećao. Unijeli su ga u kuću i ujutro pregledali sve oko kuće. Oko šljive je u snijegu nastao krug u kojem nije bilo snijega a trava je bila suha i ugažena. Crnu priliku nikad poslije nije nitko vidio. Krugovi su se nakon te večeri znali još par puta pojaviti, ali i dalje bez objašnjenja i vidljivoga uzroka.
Priča mi je već stotinu puta ispričana, i to je nažalost sve. Objašnjenja ću izostaviti jer nitko ne zna što se zapravo zbilo a pradjed se nije ničega mogao sjetiti. Od stare kuće ostalo je samo zemljano brdašce kroz koje proviruju nagorene grede. Dida Jakova već dugo nema na ovome svijetu, a izgubljeno je i mjesto na kojem je sahranjen. Sve što je ostalo iza njega je sjećanje na ovaj događa i priča koja je postala tradicija moje obitelji.

- 10:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>