Leptirica - Levijatan

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik

levijatanus@gmail.com

"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "

Miguel de Cervantes
Don Quiote

Levijatan

06.12.2005., utorak

Leptirica

Pišem ovaj tekst u ime generacije. U ime svih nas iz sedamdeset i neke, da se tako prigodno izrazim. Jer sam i ja sa svojih desetak i nešto godina, prvi i zadnji put gledao domaći horor film "Leptirica". Kad bolje razmislim, danas kao odraslog čovjeka uopće me nije briga: tko je redatelj tog filma, ili tko su glumci, tko je napisao scenarij ili na temelju čije knjige je napisan. Ovo bi me inače zanimalo, ali ne kad je riječ o "Leptirici". Ovo pišem u ime svih nas koji smo bili djeca, kada je ta bitanga i baraba, koja je slagala programsku shemu televizijskog programa, odlučila kako je prikladno da u udarnom terminu, odmah poslije dnevnika pusti domaći horor film. Tko je taj ? Neću ga nazvati čovjekom ? Da li je svjestan činjenice da je te večeri ostavio biljeg ne samo na meni kao pojedincu, već na cijeloj generaciji djece. Odgovorno tvrdim da nema tog junaka koji je kao dijete gledao "Leptiricu" pa je poslije zaboravio. Nema.
Za one koji nisu gledali film, a koliko me moja dječja sjećanja služe. Radnja je o nekakvoj vještici-vampirici koja se može, umjesto u klišeiziranog šišmiša, pretvarati u leptira. Iskreno da vam velim ne mogu se sjetiti svih pojedinosti filma, ali s druge strane izvanredno detaljno su mi u sjećanju ostali pojedini prizori. Sjećam se recimo prizora iz nekakve vodenice u kojoj mladić u noći čuva stari mlin od nečeg mračnog i nepoznatog izvana. Ostala mi je u sjećanju vampirska ruka, koščati prsti sa kandžama umjesto noktiju, koja grabi svježe izmljeveno brašno. Ili prizor pijanih svatova poleglih po livadi, nakon vjenčanja mladića sa lijepom djevojkom, koja je zapravo vampirica - leptirica. Sjećam se seljaka koji u hipnotičkom snu leže na livadi ispred kuće dok mladić trči preko polja, s vampiricom na ramenima. Ili prekrasnoga bijelog konja uz čiju pomoć traže njen vampirski grob. Sjećam se otkopavanja i zabijana glogovog kolca u njen stomak. Sve su to nepovezani momenti zamotani u nekakvu maglu sjećanja a opet tako živi i opipljivi.
Svaku ovu scenu nosim u srcu. I dan danas doživljavam ovaj film kao nešto krajnje strašno, dovoljno je samo da pomislim na njega. Ne smatram sebe strašljivcem, i osobno volim pogledat dobar horor ( kojih je primjećujem sve manje). Horor filmovi su mi na nekakav morbidan način zapravo zabavni. Zanimljive su mi te horor priče, i zaista rijetko su mi strašne. Nikad se više ni jedan film ili knjiga koju sam pogledao ili pročitao, nije moglo približiti užasu "Leptirice". Ljudi koji su radili taj film napravili su dobar posao i nisu krivi za strahove u dječjim glavama. Gledao sam ja u to vrijeme i strane horor filmove. Priznajem da su mi bili strašni ali ovaj mi je sledio krv u žilama. Iskonski užas, konsternacija. Nije se tu radilo o nekakvim udaljenim selima iz rumunjske pripizdine. Ovo se igralo na domaćem terenu, među nama. Glumci su pričali našim jezikom a ja sam imao osjećaj da se to stvarno tu negdje dogodilo, možda čak u susjednom selu. Uzaludna su bila očeva i majčina uvjeravanja da se radi samo o filmu i da to nije stvarnost, da su ono samo glumici. Vraga ćeš ti to objasnit djetetu od deset godina. Čitao sam da su među djecom dinosaurusi toliko zanimljivi upravo zbog činjenice da su izumrli i nestali, a izgledaju tako čudovišno i strašno. Strašni ali izumrli. Tako je valjda i sa vampirima, strašni ali ne postoje. E pa, ne postoje do "Leptirice", poslije nje i nije baš bilo sve kao prije.
Osobno sam poduzeo malo istraživanje i pitao svoje poznanike rođene pod kraj sedamdesetih, da li se sjećaju filma "Leptirica". Rezultat istraživanja je da nisam još pronašao čovjeka koji je gledao film i rekao da se nije uplašio. Obično bi se svi sa smiješkom prisjećali da su se usrali od straha. Smiješak sjećanja na jedan zaboravljeni dječji strah. Jedan mi je prijatelj rekao da se upišao u krevet večer poslije filma, te spavao s upaljenim svjetlima idućih dva tjedna. Ovo nije bila nikakva šala ili dramski moment u tekstu, ovo je stvarnost. Zamislite samo koliko je noćnih mora ili zapišanih posteljina proizveo ovaj film. Ili koliko je djece oplakalo nakon filma.
U mom slučaju nije bilo toliko dramatično, ali više puta sam zaspao u suzama kad bi me mama spremala na spavanje u mrak spavaće sobe. Posebno su bile grozne ljetne večeri kada bi ostavila otvoren prozor. Umišljao sam si da bi leptirica mogla uletjeti i provući se kroz zavjesu.
Sjećam se da sam sa roditeljima u djetinjstvu borio bitku da ostanem koji sat duže budan i pogledam pokoji film koji i nije za djecu. Kad se radilo o domaćim filmovima, očito je da su ih puštali u udarnim terminima bez obzira na sadržaj i prizore u njima. Da ne bi ostalo sve na ružnom, priznat ću da se sjećam i filmova sa Mirom Furlan u glavnoj ulozi. Mira Furlan je valjda prva žena koju sam vidio golu. Prva saznanja o seksu i seksualnom životu sam saznao od Mire Furlan. Prije Mire sam mislio da djecu donose rode, poslije viš ne. Opet se radilo o filmu odmah nakon dnevnika. Eksplicitnost jugoslavenske kinematografije. I sad bih se mogao smijati očitoj nelagodi mojih roditelja koji nisu znali što da kažu ili gdje da gledaju kad bi krenule takve golišave scene. "Leptirica" je valjda kazna za sva ta navaljivanja i roditeljsku nelagodu.
Pomislio sam neki dan da potražim i nabavim film "Leptirica" pa da ga na miru opet pogledam. Živo me zanima koje bi osjećaje u meni pobudio. Da li bi to bili Proustovi kolačići koji bi vratili onaj djetinji, nerazumni i zasljepljujući strah. Možda bi mi film jednostavno bio glup i dosadan a radnja banalna i klišeizirana. Možda bi bio zapravo smiješan ? Stvarno nemam pojma, i živo me zanima. Na kraju sam odustao od ideje i odlučio da tu večer jeze, ostavim tamo gdje i pripada. U sjećanju, onakvu kakva je i ne kopam previše. Kopajući po takvim stvarima uvijek se nešto krivo iskopa. Zapravo se bojim pokvariti sjećanje novim slikama.
Još nešto ću vam priznati. I dan danas kad legnem navečer, provjerim ima li leptira po zidovima sobe, a ako mi u ljetnu noć kroz otvoren prozor uleti kakav veći sav se od straha smrznem, eto.

- 19:26 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>