Mliječika - dio 1 - Levijatan

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Pješčanik

levijatanus@gmail.com

"Bio ti je u Sevilji luđak koji se dao na najsmješniju ludoriju i tvrdoglavost što je ikad bila u ikojega luđaka na svijetu. Izbušio je on trskovaču i zašiljio, pa kad sretne na ulici , ili gdje bilo da bilo, kakva psa, prištine mu nogom nogu, za drugu ga nogu uhvati rukom, pa mu što god može bolje, zatakne trsovaču straga te ga onda napuše da se okrugli kao lopta. Kad bude takav , pljesne ga dvaput dlanom po trbuhu.; pusti ga, a onima koji se okupljaju oko njega i svagda ih ima svasila, veli :
- Zar vi, gospodo, mislite da je lak posao napuhnuti psa ?
- Zar vi, gospodine, mislite da je lak posao napisati knjigu? "

Miguel de Cervantes
Don Quiote

Levijatan

24.10.2005., ponedjeljak

Mliječika - dio 1

Biljka mliječika raste samo na jednom mjestu, barem koliko je to meni poznato. Nije to daleko od ušća rijeke Ukrine, na njenoj desnoj obali. Mjesta i mliječike sjetio sam se gotovo usputno, prepričavajući doživljaje iz djetinjstva kolegi iz ureda.
Za razliku od mojih rođaka koji su za život zarađivali popravljajući krovove istočnoga Berlina, ja sam trebao biti sretan što radim u uredu. Ovo je bio veliki uspjeh moga strica koji me je uspio uvaliti nekom svom poznaniku Nijemcu da mu u tvrtci radim kao referent nabave. Kad god bi bila kakva obiteljska proslava kod strica ili krstitke kod jednog od njegovih sinova, obavezno sam morao slušati o tome koliko sam ja sretan. Ili koliko je moja situacija zapravo dobra. Svaki posao poslije kojeg ne moraš oprati ruke, u stričevim očima je bolji od građevine.
-"Ne kisneš, nije te briga da li je sunce ili magla, da li je toplo ili hladno" – bili su njegovi argumenti. Ove priče o mojoj sreći bile su mi se već bile popele na vrh glave. Nisam volio taj posao, i bio sam navikao raditi na otvorenom. Volio sam osjetiti sunce i vjetar na svom licu. Mislio sam da bih bio sretniji da sam kao i ostatak obitelji radio na krovu, što bi vjerojatno bila istina.
Svi su oni mislili kako je za mene bolje da se maknem sa krova, i da bi gore samo mogao nastradati. Nisu to skrivali kad bi se obitelj okupila nekim povodom. Uvijek su se rugali mojoj zamišljenosti i sklonosti maštarijama. Stričeva teorija je da bi se sigurno poskliznuo ili zapeo o kakvu štaflu i tako skončao život padom sa krova.
On je preuzeo brigu o meni još od srednjoškolski dana kad sam doselio k njemu. Platio mi je osposobljavanje za rad na računalu i tečaj njemačkog. Jako je bio ponosan na to kako je sposoban gledati unaprijed i uhvatiti se u koštac sa modernim životom i promjenama koje one nose. Njega samog od tog modernog berlinskog života nije zanimalo ništa, osim sporta na Premiere kanalu i odlazaka u kavanu Balkan na pivo i janjetinu.
Od trenutka kada sam došao u Berlin nisam bio siguran da li sam našao taj bolji život koji sam tražio. Prevrćući papire, sastavljajući otpremnice i narudžbenice imao sam misli cijelo vrijeme usmjerene prema nečemu drugome. Buđenja svako jutro i truckanja po U-BAHN-ima ili S-BAHN-ima javnoga prijevoza nije se činilo kao trajno rješenje. Grozila me pomisao da je to način na koji ću provesti život do penzije. I da ću se kao i mnogi prije mene vratiti kući kao ostarjeli penzioner da umrem dolje u rodnom kraju. Tražio sam način da se izvučem od svega i vratim se u ono sretno vrijeme dok sam se kao dijete kupao na Ukrini i veselio svijetu oko sebe. Otkaz nije dolazio u obzir, koliko god sam ga priželjkivao. Povratak u Bosnu se također nije razmatrao, dolje je sve mirisalo na barut koji samo što nije planuo. Poglede na život stric i ja nismo dijelili ali sam ga cijenio i volio. U njegove dobre namjere nisam sumnjao i znao sam da bi mu sa otkazom slomio srce. Moj uredski posao smatrao je svojim osobnim uspjehom. Osjećao sam da se brine o meni kao o jednom od svojih sinova, i svaki pokušaj da razgovaramo o mome poslu je propadao. Nije mi bilo druge, nego raditi i trpiti, bar još neko vrijeme. Za neki drugi i bolji posao nisam imao kvalifikacija, a sve ostalo je smatrano korakom unazad.
Nisam ja bio jedini nezadovoljan poslom koji radim, tako mi se bar činilo. U uredu sam radio s jednim Nijemcem, sumornim i tužnim čovjekom koji je većinu vremena šutio. Gospodin Wertz i ja, vrtili smo te papire i kuckali po računalu, a da se nije znalo tko je lošije volje. Sad mi se to razdoblje u životu čini tako dalekim. Ponekad se samo sjetim one tišine ureda i tih par godina provedenih uz zujanje automata za kavu.
Kad sam se malo bolje upoznao sa kolegom, situacija je postala podnošljivija. Duge sate u uredu razbijali smo pričom. Pričao sam mu uglavnom o onome o čemu sam ja najviše znao, a to je poljoprivreda. Dok sam još živio u starom kraju, bavio sam se svim i svačim, pomagao majci oko imanja i naučio se poslovima svih vrsta. Moje teme su kretale uglavnom o uzgoju prasaca, ili o tome kako dolje imam jednu junicu i par kokica. Gospodin Wertz je uglavnom šutio a ja sam uglavnom pričao. Dobro smo se slagali nas dvojica. U to sam vrijeme već prilično ovladao njemačkim pa smo se mogli skroz lijepo sporazumjeti. Sigurno bi imali i zajedničkih tema da ovaj nije šutio kao zaliven cijelo vrijeme. Pričao sam mu o tome kad je najbolje posijati bostan ili kada se žanje kukuruz. Rijetko bi se uključio ali me je uglavnom pozorno slušao. I njemu je izgleda sve bilo interesantnije od pregledanja i pisanja skladišnih narudžbi. Začudio sam se ponekada koliko je zapravo taj strpljivi čovjek bio u stanju slušati. Sjedili bi nas dvojica tako u uredu od jutra, a ja bih već nakon prve kave krenuo sa pričom.
-"Znaš ti Toma" – čovjek se zvao Thomas – "kod nas se ne ide na polje bez da popijemo kavu i rakijicu. A ovdje kod vas, gdje kava curi iz tih automata a ne miriši ako ćeš iskreno ni po čemu, izgubi čovjek volju za sve. Prije bi se čaja napio nego vaše kave, a znaš da čaj pijem samo kad sam bolestan. Nije ti kava, kava ako je nisi sam samlio ujutro. Mi dolje sve sadimo sami, eto sve osim kave. Na primjer cigare, nije popit kavu bez da se zapali jedna. A znaš li ti kako se prave cigare? Evo sigurno ne znaš da ti je sad vrijeme za berbu duhana. Sad se lišće obere i stavi sušit ispod strehe. A kad se osuši, onda lagano sa nožićem, narežeš tanko listove i da vidiš prave škilje."
Ovakve i slične priče trajale su do završetka posla. Ponekad kada sam bio boljega raspoloženja, pričao sam mu o Ukrini i o tome kako smo išli s biciklima na kupanje. Jednom sam mu tako uz pivo poslije posla i ispričao o mliječci.
Mliječiku i livadu na kojoj raste otkrio sam sasvim slučajno. Tamo gdje rijeka Ukrina zavine i napravi lagani zaokret, malo prije nego će se uliti u Savu postoji mjesto gdje ljudi iz okolice idu na kupanje. Do tamo vodi izrovan put i nije daleko od glavne asfaltirane ceste koja spaja Bosanski Brod sa Derventom. Dolazilo se na to mjesto vaditi šljunak koji i nije bio bog zna kakve kvalitete ali je bio dobar za nasipanje temelja ili betoniranje prilaza. Previše je bilo u njemu blata da se iskoristi za nešto drugo. Od tih vađenja nanosa šljunka, nastale su velike rupe koja je rijeka promjenom toka napunila s vodom. Bilo je to široko izbočenje veličine manjeg jezerca pa je rječica na tom mjestu podsjećala na veliku zmiju koja je upravo progutala zeca.
Tamo na tom jezercu smo se dolazili kupati i učiti plivati. I ja sam na Ukrini naučio plivati. Stariji su se zabavljali skačući sa vrba koje su se krivile iznad plitke Ukrinske vode, dok smo se mi mlađi zabavljali roneći i prskajući jedan drugog. Rijeka je bila blijedo žute boje a ni na najdubljem dijelu nije bila dublja od tri metra. Bilo je to mjesto zabave za mlađariju i odmora za starije. Kako su se momci već bili uvještili u skokovima, izazovi su bili sve viši a mjesta gdje bi skakali sve plića. S vremena na vrijeme netko bi znao dobrano zarovat po šljunkovitom dnu. No osim ogrebenog nosa i zguljenih prsa nije bilo većih nesreća. Na kupanje sam dolazio s svojim rođacima, nas trojica na biciklima. Stričevi sinovi su uvijek provodili ljeto kod nas u selu.
S glavne ceste do samoga kupališta išao je blatni puteljak izrovan tragovima kamiona i traktora koji su odvozili šljunak sa Ukrine. Prekrcani kamioni su pravili jarke koji su nam bili duboki skoro do pojasa. Morao si biti vrlo vješt da izbjegneš blato i prođeš kroz kaljužu sa biciklom.
Jednom je jedan od bratića pao u jedan takav jarak i sav se zablatio. Bilo mu je neugodno pojaviti se na kupalištu blatan, pa smo skrenuli s puta i kroz šipražje došli do jedne skrovite livade da se on strese i koliko toliko očisti od blata. Dok je on tako bio zabavljen čišćenjem mi smo se ostali razmilili po toj livadici da pronađemo kiselice, koje smo tih dana stalno imali u ustima.
Kiselica je travka koju smo dobro poznavali i mogla se naći na svakoj livadi. Ispostavilo se da je na ovoj livadi raste najsočnija kiselica koju smo do tada probali. Od tada bi obavezno prije kupanja navratili do te livade da si uberemo po jednu ili dvije stabljike. A znali smo se tamo i odmoriti i ohladiti od bicikla.
Sve bilje koje je raslo na tom mjesto bilo je nekako sočnije i jedrije. Baš kao da je tu na izložbi, niti jedna biljka nije bolovala nit je imala osušen list. Kad bi prelomio stabljiku, prsnula bi od soka, puna života i vode. Upravo su i kiselice koje smo tamo brali bile izuzetno sočne, idealno kisele. Ova livadica postala nam je obavezna stanica prije odlaska na kupanje.
Pobacali bi bicikle na zemlju i nabrali par stabljika za put. Jednom smo se tako odmarali od naganjanja biciklima, i zadihani polegli na travu. Primijetili smo ležeći, da u jednom kutku raste neka čudna, nama nova biljka. Imala je okrugle listove i malo deblju stabljiku. Poznavao sam dobro lokalno bilje, ali ovu do sada nisam nikada vidio.
Ne sjećam se točno kako smo došli do toga, ali za opkladu sa starijim bratićem pristao sam sažvakati dio stabljike. Biljka prelomljena na dva dijela na krajevima je izlučila po dvije kaplje mliječne tekućine intenzivnog ali ugodnoga mirisa. Čim sam počeo gristi, osjetio sam da se ispod šorca u kupaćem odigrava nešto čudno.
I prije sam znao doživjeti slično iskustvo, na primjer: kada bi se dugo vozio na biciklu ili ugledao kakvu privlačnu curu. Bila je to trenutna reakcija tijela na biljkin sok. Kako mi se okus zapravo svidio, a i nabreklinu sam uspio sakriti, nagovorio sam i njih da probaju. Ispostavilo se da je efekt isti. Svaki za sebe nije ništa primijetio, ali ja koji sam obratio pažnju shvatio sam da moja reakcija nije bila slučajna. Svima su se u gaćama podigli maleni jarboli.
Kada smo došli do kupališta stanje se nije nimalo promijenilo. U gaćicama je i dalje sve veselo stršilo. Otvrdlih i nabreklih spolovila, našli smo se u problemu kako se skinuti u kupaće a da nitko ne primjeti naše erekcije. Nije bilo šanse da se skidamo tamo pred svima. Otišli smo sa strane i u nekom skrovitom kutku zavukli se u mutnu vodu. Računali smo da će od hladne vode nabreklina u kupaćim gaćama zasigurno splasnuti ali i za prvu ruku riječna će nas zavjesa od mutne vode spasiti neugode. Kiselili smo se tako u vodi i smijali jedan drugom na reakciju. No kad je nakon dva sata i plavih usana mlađi bratić prvi proplakao, vidjeli smo da je vrag odnio šalu i ozbiljno se uplašili. Sva trojica smo već bili cvokotali zubima pothlađeni od straha i vode. Osjećajući bol od neuobičajeno dugotrajnog utvrđenja, međusobno smo jedan drugoga gledali u strahu dok su nam iznad vode virile samo glave. I dalje je sve u gaćama bilo uspravno i postojano.
Olakšanje je ipak došlo, i stariji bratić, koji je uostalom i najmanje uzeo od svih, izašao je iz vode i rekao da je kod njega prestalo. Kako je kojem splasnula nabreklina, tako se i smijeh pojačavao. Vraćajući se kući, nismo se mogli prestati smijati od olakšanja i radosti što nećemo morati roditeljima objašnjavati današnji događaj.
Idućih nekoliko dana nismo išli na kupanje ali kada smo se opet vratili na Ukrinu, otišli smo do onoga mjesta i pogledali biljke malo bolje. Bila je neobična i lijepa, a njen ugodni miris kao da je jamčio njenu bezopasnost. Stariji bratić se opet usudio liznuti jednu kap sa slomljene stabljike i otišao negdje u grmlje. Nakon nekoga vremena vratio se nazad zadovoljno se smijući. Efekt je bio isti, a kako je bio dobrano već u pubertetu i imao najveću alatku od svih, sve se dobro ocrtavalo. Nas dvojica mlađih smo se smijali ali nismo ni za živu glavu više probavali mliječike.
Sa prvim jesenskim kišama rođaci su se vratili nazad u Njemačku a ja svojim poslovima i školi. Sezona kupanja na Ukrini je završila a vrijeme nekako brzo prolazilo. Ubrzo sam zaboravio na mliječiku a i događaji koji su uslijedili išli su u prilog zaboravu. Umro mi je otac. Nenadano kao i ono što se nakon njegove smrti počelo odvijati. Briga za majku, koja je ostala bez ikakvih primanja na socijalnoj pomoći i događaji u Bosni sredinom osamdesetih godina, bili su za strica samo potvrda da se moram maknuti iz svega toga. Oduvijek je imao osjećaj za budućnost. Nakon kraćega nagovaranja otišao sam kod njega u Berlin ostavljajući sve iza sebe.
U Berlinu sam postao dijelom emigrantske zajednice koja je održavala svoj način života i običaja. I dalje smo slušali domaću muziku i izlazili na mjesta gdje je se takva muzika puštala. Sa Nijemcima smo imali vrlo malo kontakta. Sva sreća da je Berlin veliki grad pa se za razne želje nađe ispunjenje. U zadnje vrijeme kako sam počeo raditi u uredu, počeo sam se družiti sa Thomasom, a on je bio i prvi Nijemac s kojim sam se sprijateljio, unatoč razlici u godinama i činjenici da je iz njega izmamiti riječ bilo teže nego iz ribe. Ponekad smo poslije posla znali otići na bilijar i par Radlera , gdje bi ja po običaju pretresao događaje iz svoga života. Tako samo i došli na ovu temu.
Kad sam mu ispričao ovo o mliječici, primijetio sam da se on dosta uznemirio, željan detalja. Ponovno je vraćao razgovor na taj događaj, iako sam ja već krenuo pričat o svojim skakačkim uspjesima iz doba kada sam bio stariji. Isprva smo se zajedno smijali ali se on, što je bilo vrlo neuobičajeno raspričao, i tražio od mene da mu obećam kad prvi put budem dolje išao da ću mu donijeti par komada da on to proba.
Iznenađen njegovim aktivnim sudjelovanjem u razgovoru nekako sam izvukao da on i njegova gospođa već duže vremena imaju probleme u intimnom životu te da njemu već dvije godine dolje nešto neradi najbolje. Poslije smo još popili, pa se pijan rasplakao i priznao da žele imati djecu i da je on kriv što ih nemaju. Umirivao sam ga riječima da ništa ne brine i da sve prepusti meni, ionako sam bio planirao otići dolje po majku kroz koji tjedan, i izvući je iz sve nemirnije Bosne. U ta dva tjedna nije prošlo dana da on nije pitao kad mislim ići dolje i da ni slučajno ne zaboravim ponijeti sa sobom biljke.
Kad sam se opet našao dolje u zavičaju, odmah sam prvi dan otišao do onog mjesta na Ukrini. Prije sam se samo kratko pozdravio sa majkom, s nogu pojeo dva komada pite sa sirom i požurio dolje. Majka se ražalostila što ne sjednem bar koju minutu ali nisam joj mogao objašnjavati o čemu se radi. Izbio sam na onu staru livadu, i ugodno se iznenadio. Stanje je bilo netaknutu, baš onakvo kakvog sam se sjećao. U daljini se čula vriska djece sa Ukrine a bilje je bujalo. Bio je početak ljeta.
Probao sam jednu biljku i odmah shvatio da sve radi baš kako treba. Istoga se trenutka u meni probudila i želja i muškost. Drugi dan sam došao s vrećom i nabrao koliko god sam mogao. Skratio sam svoj posjet i na majkinu žalost vratio se u Berlin. Opravdavao sam se s nemirnim vremenima i bojazni da u Bosni sve samo što nije buknulo, i da ću ako ostanem ovdje imati problema sa povratkom. Molio sam je da ode na sigurno dok je još vrijeme. Odlučno me je odbila i rekla da ona ostaje. Na sva moja nagovaranja više nije odgovarala, pa nije bilo druge nego da je ostavim tamo gdje je i vratim se sam sa punim gepekom mliječike nazad. Nisam imao problema na granici; sva sreća da me nisu provjeravali, tko zna kako bih objasnio toliko bilje u autu. Sigurno bi pomislili da nešto švercam.
U Berlinu me je Thomas nervozno čekao. Našli smo se ispred njegove zgrade a ja sam mu iz gepeka izvukao par biljaka. Ostao sam u autu čekati rezultat. Sve je prošlo zapanjujuće dobro. I jedan i drugi skakali smo od sreće kad je on izašao i počeo vikati da je ovo čudo i da mi nikada neće moć dovoljno zahvaliti. Čestitao sam mu s obje ruke i iskrenim oduševljenjem promatrao promjenu u njegovom ponašanju. Nakon par riječi se pozdravio i žurno otrčao u nazad u zgradu pocupkujući u nekom nevidljivom ritmu.
Sve je počelo sa malim štandom u Neuköllnu odmah kraj Woolwortha, na kojem sam kuhao čajeve od mliječike. Biljke sam na balkonu osušio kad sam prokljuvio da čaj ima sva svojstva kao i svježa biljka, doduše slabije ali dovoljno dobro. Nakon nekoliko dana počeli su se ispred štanda stvarati redovi, pa se samo od sebe nametnuo zaključak da moram proširiti posao. Napravio sam i veliki natpis "Aphrodisiakum aus Bosnien". Dao otkaz u firmi i ostavio preporođenog Thomasa koji nije mogao prestati pričati o tome kako je život lijep. Iznajmio sam stan u elitnijem dijelu grada i otvorio ured. Zapravo sam to nazvao alternativna klinika.
Ovo sa klinikom nije bila moja ideja već savjeta jednog poznanika koji se poznavao u tajne marketinga. On je naime već dugo uspješno vodio lanac berlinskih buregdžinica i imao iskustva sa poslovanjem u kapitalističkim zemljama. Kako smo bili iz istoga sela, rado mi je pomogao savjetom. Objasnio mi je da tu nema milosti, da se moraš gurati u prvi plan ako misliš da te ljudi shvate ozbiljno. On je vjerovao da je sve to što radim predstavlja imaginaciju, placebo. Probao sam ga razuvjeriti nutkajući čajem ali je odlučno odbijao, odmahujući na mene rukama da se manem i njega i budalaštine. Njegov prijedlog se pokazao kao pun pogodak. U jednoj specijaliziranoj trgovini, kupio sam bijeli doktorski mantil i veliki mjedeni natpis sa imenom i prezimenom. Kako je jesen već bila pri kraju otišao sam još jednom dolje u nabavku. Brinula me zima koja dolazi i situacija koja nije slutila na dobro. Majka nikako nije htjela poslušati i otići na sigurno.
Markus Wimschneider stigao je u kliniku kao potpuna emocijalna olupina. Dugogodišnji udovac kojem se žena ubila, tri mjeseca nakon što mu je rodila prvo dijete, krivicu zbog ženine smrtni preuzeo je na sebe a mučen depresijom i bezvoljnošću odgajao to jedino dijete koje mu je ostalo iza žene kako je znao i umio. Bijeg od nesređenoga života našao je u poslu gdje je zbog predanosti vrlo brzo napredovao i postao regionalni direktor jedne manje banke. Mali, koji je već porastao dovoljno da se osamostali, molio ga je da si nađe novu ženu i da prestane samovati. U tih dvadesetak godina koje je trebalo da mu sin odraste, Markus nije ( bar kako je meni rekao) pogledao ni jednu ženu. A kada je pod nagovorom, otišao i pokupio jednu prostitutku sa noćnih berlinskih ulica, uvidio je da ni fizički više nije u stanju za normalan odnos sa ženama.
Došao je na preporuku jednog prijatelja iz firme. Čuo je za nas prilikom jednog domjenka koji se oteo kontroli, te se večeri u pijanstvu doticalo raznih tema, nekako su naišli i na moju kliniku. Odlučio je probati iako je mislio da od toga neće ništa biti. Objasnio mi je da prema ženama ne pokazuje nikakvu želju a i volja za odnosom ikakve vrste mu je nakon toliko godina samovanja vrlo strana. Bio je probao sve; jednom se čak od nekog armenskoga narodnoga lijeka toliko razboli da mu je proljev trajao čitava dva tjedna. Zanimalo ga je da li i moj lijek ima sličnog efekta. Morao sam mu obećati da nitko nije imao problema s probavom nakon uzimanja mliječike.
Čim sam saslušao njegovu priču ocijenio sam da je čaj za njega preslab i odrezao komad biljke koji sam čuvao u zaključanom frižideru. Propisao sam mu da prožvače prije odnosa i poslao ga kući. Savjetovao sam ga da izbjegava alkohol i prežderavanje te večeri, više kao univerzalno dobar savjet. Izvježbanom nepovjerljivošću poslovnoga čovjeka pogledao me, spremio biljku u džep i otišao. Vidio sam mu u očima nevjericu i uvjerenje kako je opet uludo bacio svoj novac u vjetar.
Sutra je izbezumljen došao u ured i rekao da dvadeset godina nije spavao sa ženom. Ali da je sinoć potrošio dvije hiljade maraka na kurve. Da od boli ne osjeća dolje ništa, i da hoće još otkupiti koliko god imam biljke na raspolaganju. Morao sam ga smirivati i govorit da legne na krevet. Nije mogao prestati spominjati: -"Zwanzig jähre, zwanzig jähre".
Bilo mi je žao da efekt mliječike uludo potroši na prostituiranje. Zapravo me na nekakav čudan način posjetio na strica i pokojnog oca. Predložio sam mu da odemo zajedno do jednog Irskog Puba blizu Zoologischer Gartena. Znao sam da se tamo okupljaju stariji samci u potrazi za srodnim dušama. Nije mu puno trebalo da se nevještim pokretima uz ritam benda koji je svirao najveće hitove Elvisa Preslya približi jednoj od starijih ali dobrodržećih gospođica i sa njom zapleše. Poslije su njih dvoje otišli dalje, a ja sam mu kao za put poklonio jedan komadić mliječike.
I sutra je došao u ured ovaj puta sa smiješkom da mi vrati onaj komadić biljke. Bila je netaknuta. Rekao je da mu više ne treba i da je sve počelo raditi samo od sebe. Teško je opisati promjenu koja se vidjela na tom čovjeku. Nekako kao da je prosjajio, vidjelo se kako u njemu sve kulja od energije i zadovoljstva.
Sa stricem u tom razdoblju nisam bio u dobrim odnosima. Počeo me izbjegavati od kako sam otvorio kliniku i dao otkaz u staroj firmi. Kada bih se najavio da ću doći njega nije bilo, strina se nevješto opravdavala riječima: da mu je nešto važno iskrsnulo u gradu. Mislio je da je ovo sa klinikom, jedan od mojih hirova i maštarija, te da ću sigurno ubrzo propasti i vratiti se moleći ga za posao. Nije mu se sviđao način na koji zarađujem za život, štoviše bio je uvjeren da se bavim nekakvim mutnim stvarima i da sigurno varam naivce. Ne bi to bilo prvi puta da netko koga znamo u potrazi za lagodnijim životom pribjegne mućkama i kriminalu.

Prvi dio malo duže štorije, nisam još 100 % kako će završiti ali eto pratite nastavak na blogu ...

- 10:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>