26.06.2010., subota
Ranjene ptice
|
Pragmatična strana Pika me u ruku. U rame. I stražnjicu. To zato što ne dam da me u venu. Smrznem se na pomisao vena-igla. Zato izdržim ruku, eventualno trbuh ili stražnjicu. Toga se uopće ne bojim i to me ne boli, odnosno boli ali to je konkretna bol na koju mogu stisnut zube i koja prođe. Pikanje u venu kod mene izaziva neke iracionalne strahove i to me "boli" na način da se sva ukočim, paraliziram, nema me, malo sam dijete, spremna pobjeć glavom bez obzira. Pak smo ipak, nakon već godine dana pikanja uspjeli doći do kompromisa. Sestre i ja. Sad se više ne koprcaju, slušaju me. Do sada su one pokušavale po svom, ja sam trubila svoje, no sam ipak jača (tijelo je moje motiv je jači) . One su htjele venu ja nisam dala. Svađalo se. Nnnda. I sad mi je i lijeva i desna ruka puna uboda. I imam problem jer je ljeto. Jedna sestra je rekla "Levant, mislit će da se drogirate". I stvarno. Tako i izgledam. Mislim ruke mi tako izgledaju. Pa moram nositi majce koje imaju kratke rukave. Nema majci da bi obukla majcu bez rukava.  A onda opet. Moram pazit i naprijed na izrez haljine ili majce. Majca mora biti gore uz vrat. Ne smije bit na v izrez ili veliki okrugli izrez jer sam označena. Nacrtana. Ljubičastim flomasterom. Pa ti reci da je meni lako.  Osim što sam gola i bosa sad još moram i to malo što imam ciljano nosit. |
