21.04.2010., srijeda
Ranjene ptice
|
Da mi je netko rekao ikad da ću se smješiti od veselja zato što usisavam rekla bih mu da je lupit u glavu. I to da je lupit u glavu na kvadrat eto to bih mu bila rekla. A ispalo bi da bi ta osoba bila u pravu. Pa bi se ja onda morala pokrit ušima preko glave, eto to bih morala. Sva sreća da mi to nikad nitko nije rekao ali činjenica je da sam danas usisavala stan. I smješila se. Zato što usisavam. Ili bolje reći zato što MOGU usisavati. A mogu i oribati kadu. Naglasak je na MOGU. I štednjak sam oprala. I smješila sam se od uha do uha. Ja mogu! Zadnjih sedam dana nisam mogla NIŠTA. Samo sam ležala i ležala. Nisam ni gunđala ali sam bila gunđava, mrzovoljna, odvratna. Spremna na svađu ako mi se pokaže mali prst. Ili bilo koji. Tako djeluju kemostatici. Doslovno te bace na koljena. Na podu si i izdržavaš. To je sve. Izdrži je ključna riječ koju si ponavljaš u dugim i mračnim satima. Vrijeme se vuče. Sati jedva prolaze. Ovaj put nisam bila u bolnici ni jedan dan nego me odmah poslalo doma. Hvala bogu da je. Doma je ipak ljepše. Psihički je ljepše jer , ma ne znam , mislim zato jer ti je ovo dom. Da sam stalno u bolnici onda bi mi bilo ljepše tamo. Najgore u stvari je malo ovdje malo ondje pa kroz neko vrijeme više ne znaš tko si i što si. Uglavnom, osjećam se strganom. Izgledam kao da je vlak prešao preko mene a zatim se vratio pa prešao još jedamput. Izgledam ispijeno i izmučeno. No nema veze. Ja sam danas usisavala!!!! To te ja pitam! |
