03.03.2010., srijeda
|
Najgora stvar s kojom se u bolesti moraš nositi su tuđa ponašanja. To nam je dalo ovo naše divno društvo u kojem se svi panično boje smrti, panično se boje bolesti, panično bježe od svega. Mi imamo crninu i oplakivanje. Neke kulture imaju bjelinu i ples. Mi imamo tragedije, jer nam je takav narod. Voli tragedije, voli dramaturgiju, voli biti patetičan. Voli pobjeći od sebe i raznih činjenica. Kad si bolestan onda si bolestan. I treba ti netko tko će ti pomoć. Ako hoće i ako želi. Ako neće i ako ne želi ti tu ništa po tom pitanju ne možeš napraviti. Pomoć se sastoji u društvu. U tome da se netko sa tobom ode prošetat. Da ti netko bude blizu. Da ti pomogne nositi jer ti ne možeš. Da priča s tobom. Da te pita kako si. Da ti eventualno pomogne usisati stan jer ti ne možeš. Da ti ponudi da će ti prošetat psa jer ti ne možeš. E takvu pomoć ja (još uvijek) nisam dobila. Jesam, lažem. Ima toplih ljudi. Ima onih koji puno ne seru nego nude konkretnu pomoć. Ima onih koji ti saštrikaju kapicu. A u stvari ih ni ne poznaješ. Ima onih koji ti ponude da će šetati psa. Ima onih koji ti naprave ručak. Ima. Malo pretjerujem. Ima onih koji se ponude da te voze mada ih nisi vidio 10 godina i sa tobom odrađuju čekanje i tvoju nervozu. Ima .. No jednako toliko ima onih koji puno seru. Koji naglašavaju svoja ega. Koji su neiskreni. Ti tu neiskrenost jako osjetiš jer si jako senzibiliziran. Prejako. Koji naglašavaju da bi oni vrlo rado. Jebem ti ja to vrlo rado. Oni bi rado ali ih nema. Gdje su? Kamo su nestali. Nije meni što su oni nestali, nego mi je što bi bili pošteni i jebeni. Što bi htjeli biti dobri. Što bi pred sobom htjeli ispasti ok. Što bi htjeli biti u miru sa svojom savješću. Pa onda kažu "ja sam baš htio" . Ili "baš sam mislio". I tu stanu. Što to meni znači što je netko nešto htio a nije napravio? Zar nisam u pravu kad kažem da je to neiskreno ? Nisam nikoga silila niti silim da bude samnom. Ne očekujem (mada bih rado) da netko čuči uz mene. No izgleda da to oni očekuju od sebe. A ne mogu. Pa da bi umirili svijest i mozak koji im radi punom parom "joj trebao/la bi nazvati levanticu" a ne nazove onda meni pred vrata guraju rečenice tipa "baš sam te mislila/o nazvati". Meni je to ljigavo. Oš oš neš neš. Što se tu ima filozofirat? Ako nećeš nitko ti neće zamjerit. Ako oćeš bit ću ti zahvalna. Ali ako hoćeš a u stvari nećeš onda ću biti tužna. I nećeš mi se više sviđati. No koga to briga na kraju krajeva?! Mene je briga. Dobila sam dakle na poklon hrpu tuđih ega. Hrpu tuđih strahova. Hrpu bijegova. Jer ja sam obilježena. Mene treba izbaciti iz društva. Sa mnom se ne priča, mene se ne pita kako sam i kako sam prošla ovu kemoterapiju. Ne. To se taji. O tome se šuti. Jer se drugi boje. Boje se suočiti . Boje se čuti. Boje se pitati „kako ti je prošla ova terapija?“. Boje se pitati „kako si?“. A ako se i usude to pitati, toliko im je teško slušati da idući puta više ništa ne pitaju. Boje se da bi im ti mogao oduzeti vrijeme. Jer oni imaju svoj život i njihovo je vrijeme dragocijeno. (no i moje je. Nebih oduzimala nikome njegovo vrijeme, kao što ni sada ne oduzimam. No cijenila bih 10 minuta razgovora samnom. Stvarno bih cijenila. Cijenila bih brigu. 5 minuta brige. Zaista bi cijenila. I mislim da bi me to podiglo. No toga nema.) Ja ne pričam. Nikome ništa. No eto da ipak kažem. Dobro sam. Ovu kemoterapiju prošla sam dobro, ako se to može nazvati dobrim. Usamljeno, kao što usamljeno prolazim zadnjih 7 mjeseci. Jer nikoga ne zanimam. Ili ću propast ili ću opstat. Ako opstanem bit ću primljena u društvo opet (pitanje da li ću ja htjeti u to društvo natrag, nešto sam o istome i naučila). Uh, veselja li. Primit će me natrag. Zaboravit ćemo da sam bila bolesna, nećemo o tome razgovarati, nastavit ćemo tamo gdje smo stali. A ja ću biti sretna i presretna da se mogu vratiti među takve ljude. Moš mislit. E nećemo se vratiti tamo gdje smo stali. Ja ću dalje svojim putem. Ako opstanem. Ako propadnem i bez mene će se svijet vrtiti kao što se i do sada vrtio. Samo se ja osjećam kao problem. Osjećam da mi nitko ne zna i ne želi pristupiti. Zbog čega bih se ja dakle veselila da se vratim takvim ljudima? Zašto zaboga? Čemu? Vratit ću se. Ali drugačija. I birati ću, o kako ću birati da ne vidim . Jednako kao što su sada izabrali da ne vide mene. Nisam ogorčena. Samo sam tužna. I usamljena. Učim. I shvaćam. Jaka sam. Užasno sam jaka. Kad sam sad ležala u bolnici razmišljala sam kako ću izbrisati ovaj blog. Kako je prevazišao svoju namjenu. Namjena mu je bila da izbacim emotivnu napetost iz sebe, jer inače bih bila pukla. (budući da s tobom nitko ne razgovara moraš se sa svime sam nositi. Pomoći niotkuda. Barem ne psihološke). Pomoglo mi je jer sam si pomoću postova uspjela posložiti kockice u glavi. No ne želim biti tema uz kavu. Ne želim da netko čita moju intimu da bi otišao pa u kafiću pričao o meni. Da bi govorio fraze i frazetine (kojih usput rečeno slušam svakodnevno. Odnosno više ne jer ih srežem u korjenu. /il pomozi ili šuti/). Ne želim biti vijest. I kad sam odlučila da ću prekinuti sa tim postovima došao mi je e-mail. Jedan lijep. U kojem je rečeno da ovo ipak nekome pomaže (osim meni samoj). Da ipak nadanjuje i da nije samo ispušni ventil. Hvala na tom meilu. Nije da mi je nešto lakše zbog njega. Maila mislim. Nije. No još ću razmisliti. Blog zahebava pa nisam mogla obrisati blog onda kad sam to htjela i kad sam se sa tom namjerom bila ulogirala. Nije išlo i bok. Neide ni sada. Vidjet ćemo. |
