05.01.2010., utorak
|
Tja. Opustit ću se i previše ako me ovako ostave na miru. A kontrola mi tek 8.2. Do tada sam slobodna i pojma nemam što da radim. Mislim da mi je jedini zadatak odmarat i tetošit i pazit samu sebe. Zabranila sam si stajanje na vagu jer sam postala opsjednuta. Vagom mislim. Dobila sam kilu. To me veseli. Kad sam shvatila da sam definitivno dobila kilu osmjeh mi je bio na licu takav da me je netko vidio rekao bi ova nije normalna. Ono, nikako ga skinuti. S lica mislim. Ondak sam mahnito dnevno barem po tri puta stajala na vagu, jer sam htjela preko noći još kilu. Al neide to kako ja hoću. Ondak sam shvatila da nisam gladna ako nemam nekih aktivnosti. Ondak smo počele prijateljica i ja raditi šetnje. Sve duže i duže. Pa si sve gladniji i gladniji. Pa jedeš. Pa staješ na vagu. Onda sam rekla "dosta, ubit će te ta vaga". I zato sam u zadnja dva dana samo dva puta stala. Na vagu mislim.  I tako. Idu dani. Osjećam se bolje. Jače. Snažnije. Manje se umaram. No daleko sam još od onoga kako treba bit! A bit će! Jednom. Daklen slobodna sam još mjesec dana. Obično se noću budim i onda mi tijelo traži nešto slatko. Pa sam si već počela pripremati noćni obrok. Mislim nije baš zgodno kad se gladan probudiš da te ništa ne čeka. Ovako, ko vještica, razbarušene kose, mrgudna, u piđami , dok cijeli pošteni svijet spava, ja ubacujem u sebe ono što se nađe na stolu. Ko termit. Da me netko vidi preplašio bi me se. Sva je sreća da me ne vidi. I sad se čekaju kolači s Raba. To će mi biti novi noćni obrok. Hvala Rabu. Pozdrav otoku. Živjelo bratstvo i jedinstvo! Živjeli kolači! |
