03.12.2009., četvrtak
Ranjene ptice
|
"O kako si mi nedostajala" rekao mi je prijatelj. Ja sam gutala. Jako sam gutala. Lijepo je to za čuti. Znam da sam mu nedostajala. Znam da me voli. Kad mi je došao u bolnicu donio je čokoladu i hrpu priča o svom poslu. Uvijek se svađamo oko tog njegovog posla. Ide mi na živce kad melje o poslu. Onda poludim pa kažem "oćeš ti prestat dosadan si". Onda on prestane. Na minutu. Ili dvije. Pa nastavi vesti. Koliko taj može pričati to još svijet nije vidio. I uopće se ne da smetati. Samo se ugasi na minutu a onda opet krene. Iznova. O poslu.  U bolnicu mi je donio čokoladu koju volim. Onu s rižom. Koju je moja cimerica odmah potamanila. Ko termit. Nisam od nje vidjela ni č. Od te čokolade mislim. Tja, ionako sam znala da će potamanit. I tako. Bila sam dakle vani i bila sam na toj prefinoj večeri. Koju nisam mogla jesti. Jer teško gutam. Jer me jednjak još uvijek boli. Jer nisam osoba koja je dobrodošla u restorane i na fine večere. No takvu gusku i takve mlince nisam već dugo vidjela. Pojela sam koliko sam mogla, ipak, miris je miris, mlinci su mlinci. Nisam nekako u stanju podnositi puno tuđe energije. Sat, najviše sat i pol a onda osjetim umor. Zamor. No tamo sam se držala hrabro. Bio je to moj prvi službeni izlazak. Čak sam se i dotjerala. Jest da nitko nije primijetio moju genijalnu kreaciju , al dobro. Drugi puta ću ih natjerati da vide o svijete. Bio je i drugi prijatelj. On je kad je čuo da ću i ja doći kupio ruže. Pa mi sada tri crvene ruže ukrašavaju stan. Ne volim ruže, ne volim cvijeće u stanu ali neka ga. Podsjeća me na moje prijatelje. Možda se polako vraćam u život? Ili još nije vrijeme? |
