Ovo još nije gotovo . Oči su joj ko bundeve o svijete. To zato jer mi zadrhtala ruka. Pak moram nanovo radit oči. I prefarbati do kraja. Ovo samo ofrlje tek toliko da vidim jel se slažu boje. Ako se ne slažu meni dobro, no ipak....:
Ovu sam vješalicu kupila na Hrelji za 4 kune. Jer mi treba na kućici ili za držanje ključeva ili za držanje krpa. Bila je obična drvena. Pak sam si dala truda i krenula ofarbati u svoje boje. Neka bude šareno! I bi šareno! Sad me veseli.
Ovo dalje bez riječi.
Bilo nam gosti. Pak sam im to napravila. I predala. Nadam se da će krasit njihov hodnik. Ili ormar. Meni svejedno , samo se nadam da im se sviđa.
Ovi postovi (Ranjene ptice) su za liječenje moje duše.
Izbacujem van sva događanja i tako odpuštam.
Tako ću u novi krug ući čista i neopterećena.
Bilo je puno , i previše emotivno napeto.
Jednog sam dana shvatila da ako ne počnem
izbacivat to iz sebe neću dobro proć.
Otišla sam i tražila papira.
Odtada sam pisala kad god i gdje god sam
stigla. To je (moj) način da psihički preživim ovaj
maraton u kojeg sam netraženo morala ući.
I sad ga moram istrčati. Da bih to mogla
pomažu mi i ovi tekstovi.
