Ovo jedna (od) vješalica za Violu. Htjela je ljubičasto a dodala sam violinski ključ, mislim mora se. Ne može Viola a da nema violinski ključ! Tak!
Ovo seljak:
A na ovo sam ponosna bezgranično. Mislim nije rad bogznašto, ali sam tu ladicu gledala odbačenu jedno tjedan dana. Tu u firmi. I sve hodam oko nje kao mačak oko vruće kaše i nemam hrabrosti uzeti je. A ona bila za baciti. Pa sam otišla pitati čija je i da li je to zaista za baciti. Reklo mi da je. Uzela sam ju. Oprala doma, jer je bila sva puna prašine i sva prljava. Onda sam ju prefarbala. I baš me veseli jer sad imam di držati novine i časopise. Tak!
Ovi postovi (Ranjene ptice) su za liječenje moje duše.
Izbacujem van sva događanja i tako odpuštam.
Tako ću u novi krug ući čista i neopterećena.
Bilo je puno , i previše emotivno napeto.
Jednog sam dana shvatila da ako ne počnem
izbacivat to iz sebe neću dobro proć.
Otišla sam i tražila papira.
Odtada sam pisala kad god i gdje god sam
stigla. To je (moj) način da psihički preživim ovaj
maraton u kojeg sam netraženo morala ući.
I sad ga moram istrčati. Da bih to mogla
pomažu mi i ovi tekstovi.
