Remek djelo mojih malih ruku je gotovo. Još treba opeglat i onda se čeka ljeto. Peglat mi se ne da o svijete. Morala bih vaditi dasku. Pa onda peglu. Pa uključiti peglu. Pa onda obratiti pažnju na svo ostalo rublje koje čeka da se opegla. Muškarac kaže da sam indolentna, što drugim riječima znači da misli da uopće nisam dobra domaćica, što je u pravu, al što da mu ja radim, znao je da sam takva i sada neka pati, ne mogu mu pomoći. Ja mu na te njegove izjave odgovorim da je on progutao metlu i onda tu stanemo sa raspravama do daljnjega.
Neka si kupi odjeću koja se ne pegla! Tak!
Ovi postovi (Ranjene ptice) su za liječenje moje duše.
Izbacujem van sva događanja i tako odpuštam.
Tako ću u novi krug ući čista i neopterećena.
Bilo je puno , i previše emotivno napeto.
Jednog sam dana shvatila da ako ne počnem
izbacivat to iz sebe neću dobro proć.
Otišla sam i tražila papira.
Odtada sam pisala kad god i gdje god sam
stigla. To je (moj) način da psihički preživim ovaj
maraton u kojeg sam netraženo morala ući.
I sad ga moram istrčati. Da bih to mogla
pomažu mi i ovi tekstovi.
