08.01.2010., petak
|
Nisam mogla vjerovat ušima svojim kad sam čula one ljige sa RTL-a kako govore "Rat za Zagreb". Uopće neću ulaziti u način govora. Mislim da je na ovim prostorima svima dosta rata pa zaista nije potrebno da obično sučeljavanje dvoje ljudi koji vode neke svoje unutarnje bitke (i vanjske) i pokušavaju ostvariti neke svoje ambicijice, nazivamo ratom. Toliko o Rtl-u i njihovom nivou. Čude me i ljudi koji su se dali uvući u sve to. I instaliraju se pred TV-om a sve pod krinkom "ma da ja to vidim". Pa vidjeli ste već tisuću puta, što pod milim bogom imate još vidjeti? Vidite dva lika od kojih niti jedan više ne ševi. A pred njima još dugo života. Pa našli u politici ispušni ventil. Već sam odavno zaključila da ima smisla ona "vodimo ljubav a ne rat". Naime sve je to ista energija. Seksualna. Iliti energija druge čakre. A ako seksualna nije (dovoljno) zadovoljena ostaje visiti negdje unutra. Neistrošena. Sad, neki ju troše na dobrobit čovječanstva , u humanitarnom radu, stvaralaštvu, asketizmu........a neki da bi bili političari pa nezadovoljenje kompenzirali osjećajem moći. Zato se pitam kada su naši vrli političari zadnji puta vodili ljubav? Budući da je već i pticama na grani jasno da Hrvati i nisu bogznakakvi ljubavnici to mi se odgovor nameće sam. Ovo ne govorim iz vlastitog iskustva, ja sam zaboga još nevina, nego ankete to kazuju. Ih. Nnnda. Što sam ono htjela reć? Aha da. Ne padam više na te štoseve. Niti jedan od kandidata nema karizmu za predsjednika. Što se mene tiče to je to. Kraj diskusije. I ne pada mi na pamet raditi kompromise sa sobom i sa svijetom. Ne više. Neću glasat i bok. I neću se više dati uvući u te prljave igre. Eto tako. Pekarna Levant danas je radila klipiće. Pa sad pekarica jede one sa kimlom. Jerbo Pekarna Levant radi klipiće i sa kimlom i bez. Pa reci da Pekarna Levant nije najbolja u gradu! I još sam odnijela malo prijateljici. Neka ima za doručak. I da. Nestalo Nikoreta. U svim obližnjim apotekama. Pa smo Mali Pas, prijateljica i ja krenuli u dugi pohod po ovom danu, po ovoj kiši put udaljene apoteke. Hodali smo teško, gazili snijeg, izmjenjivale se s kišobranom "daj mi malo pridrži curi mi nos" , govorila je ona a ja mrzim o kako mrzim nositi kišobrane. I nekako svi promrzli i mokri stigli smo do te apoteke. Fljus 57 kuna. Kako 57 , kod nas je 49? E da ali mi smo privatna apoteka "a privatne apoteke smiju spuštati cijene mi nesmijemo". Ja sam samo rekla da se mi nebismo ljutili da spuste tu cijenu, a apotekar mi se nasmijao. Sad ne znam jel taj osmjeh bio posprdan, ili je značio "e jesi naivna" ili je značio "boooože kako se ti meni sviđaš baš si prezgodna". I s tom dilemom ću ići spavati. I sad ti reci da je meni život lak.  Onda smo prtile taj snijeg i natrag, laganiji za 8 kuna više nego što smo mislili da ćemo bit. Mali pas je drhtao od zime ali se nije dao na ruke. Njemu dobro tako s nama. Drhti ali uživa. Sad ga eto spava ko klada! Što ću i ja za ciglih 10 minuta. Spavati ko klada mislim. |