Moje je (novo) susjedstvo nešto drugačije od starog. U starom kvartu bili su to većinom radni ljudi, pristojni , ljubazni i nekako odgovorni. Tamo su stvari funkcionirale a ako i nisu uspijevali smo se brzo dogovoriti.
Novo susjedstvo je u najmanju ruku veselo. Ako ćemo koristiti eufemizme rekli bismo da je opušteno, no više bih rekla da je to sve raspojasano.
Ima tu svega. Budući da sam doma cijeli dan, a većinom sam na balkonu, ili su svi prozori otvoreni to mi ne treba puno da bih shvatila gdje živim. Nije da gunđam, prilagođavam se što ću, al nekad mi zna biti previše.
Susjedstvo mi je u stvari jedno malo selo. Mi smo mala seoska zajednica koja je dovoljna samoj sebi i koja još nije naučila pojmove kao što su "obzir", "civilizacija", "postoje i drugi ljudi na svijetu" .
Prvo te u pola sedam probudi "krumpiraaaaaaaaaaaaaa". Tako da ti odmah bude jasno da spavanja nema kad si u seoskom okruženju. Taj cijelo ljeto viče to "krumpiraaaaaaaaaaaaaa" i cijelo me ljeto budi u gore navedeno vrijeme. Pa ti reci!
Odmah iza njega dolazi biciklista. Biciklista je čovjek koji biciklom sakuplja boce. Ne da bi on to radio u tišini. Nego pjeva.
Pjeva na sav glas, veselo neko biće. Svaki dan mu druga pjesma na repertoaru, danas je bilo "Nisi ti više crno vino koje me opija". Da ima dobar glas ima. Fakat dobro pjeva. Ali u 7 ujutro mi se baš ne sluša da nisam više crno vino. Mislim, shvaćam to vrlo osobno!
Zatim imam malo mira. Možda sat vremena. A onda se kreće sa daljnjim događanjima. Ona su različitog tipa. Na primjer, ako su sujseda zaustavili policajci jer je prošao kroz crveno i ako on zove svoga rođu da bi od njega zatražio da povuče prijavu, onda on to neće napraviti u tišini doma svoga, već ćemo svi sve znati. I gdje su ga zaustavili i zašto i što su mu zaboga učinili. I još ćemo svi biti ljuti jer ako njemu "oduzme vozačku ja sam gotov". Te ćemo krenut navijat da se vozačka vrati. (o.a. svi osim mene ali ja se povlačim sa balkona jer sam protiv takvih rođačkih poslova).
Zatim ako susjedu loš dan pa prođe pored mene na 20 cm i ja uredno pozdravim on smatra da je sasvim normalno da se pravi da me ne vidi. Tu me uči poniznosti. Uči me da nisam svakome značajna. Uči me strpljenju. Uči me upornosti. Jer što više on ne odzdravlja to više ja pozdravljam.
Zatim imamo i svadbe. Koje traju po 3 dana. A imamo i dolazak po mladenku. Koji traje čitavo subotnje popodne. Pa već cupkaš i sam bi otvorio crkvu samo da se što prije vjenčaju, da bi ti mogao u miru raditi to što već radiš.
U nedjelju obavezno imamo košenje trave. I to u onim trenutcima nedjelje kad si nekako opušten i kada misliš da je svijet baš ugodno mjesto za život. E u tom trenutku tišine čuješ kosilicu. Toshibinu. Koja ne prestaje dok ne krene ručat. Kosač mislim. Ne ti. Jer ti si izgubio apetit. Pa ne jedeš.
Onda imamo i tulume.
Zatim imamo i recitale. U stvari nisu to recitali nego sam ja mislila da jesu. Bilo je to jednog jutra čula sam da netko negdje nešto recitira. Zvuk je bio jednoličan ali stalan. Bez pretjerivanja trajalo je to barem 20 minuta. Ja sam to vrijeme pokušavala shvatiti što je to. Mislila sam da neko dijete uči pjesmicu no pjesmica ne može biti tako dugačka osim ako nije "Jama" Kovačićeva. Već sam pomalo bila zadovoljna svojim zaključkom kad sam u tom mrmorenju čula riječ "aleluja". I onda sam shvatila. Imamo mi tu i molitve. Koncentrirala sam se tada na zvuk, napela uši do daske i da. To je to.
No zbunjena sam bila samo prvi puta. Sada već znam vrijeme kada dolaze 30 minutne molitve pa samo odmahnem rukom. Nekad se moli u samoći a nekada ima i više ljudi.
Meni je sve to novo. Toga nije bilo u mom starom kvartu. Najviše što je bilo to su bili zvukovi bor mašine kad bi netko nešto popravljao. Inače smo novosti saznavali više manje usmenom predajom. Ovdje svi sve odmah znaju. Nije mi potrebno da išta pitam. Sve je transparentno i otvoreno. Pravo ljudski.
A i konje mi imamo :
|