28.05.2009., četvrtak
|
Nnnda. Od nedjelje već sam upoznala sve hitne službe u gradu. Mislim one koje su odgovorne za moj kvart, pa tako ne mogu pričat o onim hitnim službama koje to nisu. Odgovorene za moj kvart mislim. Prvi puta došuljali smo se noću, inkognito, kad je bio mrak e da nas nitko ne prepozna. Mislim, nikad se nezna koga moš sresti. I sad. Recimo dođeš na hitnu onako sav nikakav i sretneš na primjer tamo nekog bivšeg kojeg si ostavio pred par godina. I ondak te on vidi, takvu svu nikakvu i kaže sebi "pogledaj ju kako izgleda, dobro da me ostavila" recimo. I što ćeš onda? Tvoj ponos pati. Eto, zato mi odemo na hitnu navečer kasno. No jučer nam se zalomilo da imalo temperaturu 40,5. Oko pet popodne. I što sad? Nemoš čekat da padne mrak pa da se prišuljaš do neke hitne. Ne moš i bok. Nego u sred bijela dana ti kreneš, onako u trenirci i prvoj majci koju si našao , a koja naravno nikako bojom ni stilom ne paše toj trenirci koja pomalo blatna od šapa tvojih pasa, al to blato skineš onako u trku. Ondak svežeš to malo kose što imaš na glavi u neki rep, koji jadan visi s tvoje umorne, nenamazane jadne glave. U svakom slučaju ti kao pratnja ne izgledaš sjajno. Uz bolesnika, koji izgleda još jadnije pružate jednu vrlo zanimljivu sliku.Vas se dvoje dakle dovučete oko 6 sati u hitnu službu zarazne bolnice te tamo sjednete i čekate da vas se prozove. Uzimaš novine. Pa ih čitaš. Nakon 5 minuta s gađenjem ih odložiš. Ondak gledaš oko sebe. Svi su ljudi sa pratnjom i pratnja ne izgleda ništa bolje od tebe, pa odahneš malo, pomisliš si , nisam ja najgora. Ondak se uživiš u događanja oko sebe. Budući da tamo sjediš i sjediš, ništa pametnoga nemaš za raditi, osim da čekaš, to malo-pomalo postaješ dio te cjeline toga popodneva. Malo po malo počneš slagati kockice. Shvatiš princip rada. Čuješ razgovore okolo. Ulaziš polako u srž. Shvatiš što je kome. Počinješ pamtiti prezimena. Ondak prozovu tebe. Mislim ne tebe, nego tvog bolesnika. Ondak čekaš. Ondak ga dugo nema. Počneš brinut. Svi već imaju neku dijagnozu, svi već bili par puta unutra , znaš to jer sudjeluješ u životu te male zajednice, toga popodneva, u tom malom prostoru, samo tvoj bolesnik nikako da izađe i da znaš što mu je. Digneš se sa neudobnog, crvenog , plastičnog stolca i šetaš. Gore dole. Na WC bi, al ne vidiš ga nigdje. Šetuckaš. Prazniš glavu čitanjem natpisa i oglasa. Čekaš. Gledaš okolo. Onda ulazi bočica parfema. U trapericama i nekoj majci sportskoj, svježe oprane kose. Bočica dolazi do prijemnog pulta i nešto šapuće. Odlazi van. Pojavljuje se sestra i viče "gdje je taj kojeg je ugrizao krpelj". Bočica parfema to čuje i dolazi izvana i govori "nisam ja, ja sam pratnja. Sad ću ju dovesti". Odlazi van i vraća se sa gospođom, starijom penzionerkom. Gledalište je napeto. Svi promatramo što će biti. "Gospođo, jel krpelj izvađena?" "je" "jeste li sigurni da je do kraja izvađena" "jesam" "vi biste morali otići na kirurgiju prvo da oni to vide i izvade ako je još unutra, a onda se javiti nama. Moramo biti sigurni da je sve izvađeno". "Ja bi samo htjela da me se pregleda". Mi ostali naravno smo tu zato što nemamo što pametnijeg raditi  ."Ako ne želite na kirurgiju onda se prijavite pa ćemo vas primiti". "Ali ja bi samo htjela da me se pregleda" "Ako ne želite na kirurgiju, i želite da vas se pregleda, onda se javite na prijemni šalter i recite podatke" "Ali ja bi samo htjela da me se pregleda" Tu već gledateljstvo počinje okretati očima, jer gledateljstvo je, rekla sam već, tu , ne zato da ga se pregleda, nego zato što nije imalo pojma što bi sa sobom to popodne , pa došlo na hitnu, tek toliko da ubije vrijeme. "Da bi vas se pregledalo , morate se prijaviti" "Ali ja bi htjela samo da me se pregleda". E tu mi je došlo da počnem pljeskati. No sam se suzdržala. Zatim je bočica parfema rekla "hoćeš da nazovem..." . Vjerojatno bočica parfema u svom miljeu ima nekog liječnika, koji mu je dobar prijatelj, pa će istoga dignuti iz kreveta, ili ga dovući odnekuda, jer gospođa penzionerka bi htjela da ju se samo pregleda. Gospođa je izašla van, sva u čudu , i vjerojatno razmišljajuć kako naše zdravstvo ništa ne štima jerbo je ona SAMO htjela da ju se pregleda a oni su bili tako odvratni prema njoj o svijete. Ta ti scena malo podigne raspoloženje, jer se na kraju počneš smijati, mada ti žao tog jadnog liječnika iz miljea bočice parfema, koji će morat trpit "ja bi htjela da me se pregleda" lik. E onda više ne izdržiš, jer tvog bolesnika još nema, pa odeš van zapalit cigaretu. Ondak ti dođe druga pratnja pa malo pričate. Druga pratnja nervoznija od tebe, pa ti širi svoje uznemirene vibracije. Pa ti to smeta. Pa se vratiš u čekaonu. Ondak napokon dođe bolesnik, onaj kojeg ti pratiš, pak ti kaže "ostajem u bolnici". Ti stiltaš. Stiltaš zato jer si to znao već dva dana prije, ali bolesnik je od onih koji misle da su pozobali svu pamet svijeta, puno je takvih, pa ti to otkriva (a i sebi) kao neko čudo. Svjetsko. Deveto. Ondak ga otpratiš do sobe. Sad si smiren, jer znaš da je tamo gdje je odpočetka trebao biti. Da te je slušao. Što nije. Dolaziš doma. Dva pasa te čekaju, jadni, usamljeni. Uzimaš telefon i obavještavaš . Ipak si osim pratnje i tajnik. Zatim uzimaš dva jadnička i pružiš im malo šetnje i malo svoje ljubavi, željni su je. Vratiš se doma, baciš pod tuš a onda padaš u krevet. Jer i ti si bolestan. Ne baš toliko da bi te ostavili u bolnici, ali ne osjećaš se naročito fit. Ujutro se digneš sav nikakav. "Da li je noćas vlak prešao preko mene?" pitaš se. Prošetaš ono dvoje i zatim kreneš na posao, gdje se od tebe uvijek ponovo i ponovo traži da budeš točan i da niti minutu ne zakasniš o svijete, jer ako dođeš u 8,05 tretirat će se kao da toga dana nisi na poslu. Naravno da bi trebao doći nasmiješen. I dobro obučen. I smješkati se ljudima te slušati što ti (nadasve pametnoga) imaju za reći. Sa puno suosjećanja i ljubaznosti naravno. Onda te nazove bolesnik , sav nekako radostan, pa ti izreferira što je sve rađeno i kako je . Pa ti one radne zadatke koje ti je dao , preformulira, tek toliko da ti kaos u glavi napravi još većim. Dobro jutro hrvacka.  (o.a. nemam suosjećanja pema ljudima koji nisu odgovorni prema svome zdravlju. a ako već nisu odgovorni, kao ja na primjer jer pušim, onda nemaju nikakvo pravo zahtijevati od drugih da preuzmu njihovu odgovornost. Kad vidim da je netko došao bolestan na posao i kad ga pitam "što si došao bolestan?" dobijem više vrsta odgovora ali svi se svode ona ovo "doma mi je dosadno" ili "oduzet će mi od plaće". E pa sad, ja stvarno ne osjećam raznježenost prema ljudima koji dolaze i inficiraju druge, a plus toga nisu sposobni raditi , a imaju gore navedene razloge. Čak naprotiv. Zato me i stav Muškarca, koji je nakon što sam rekla "moraš doktoru" i on odgovorio "pa budem" nekako ofrlje, nekako "što bi ti znala?" dovodi do stanja ludila i bijesa. Jer "što bi ti znala" je svo to vrijeme njemu na usluzi. Meni se to ne čini odgovornim ni prema sebi ni prema drugima. Čak štoviše , čini mi se sebičnim. Vjerojatno je to zbog toga što me godinama pilio kolega koji je bio s nama u sobi i redovno bi kad bi dobio gripu ili bilo što virusno dolazio raditi. Taj nije imao toliko obzira da bi kad bi zakašljao , stavi ruku na usta. Ne! On je altruistički i nesebično dijelio svoje viruse okolo. ("Smanjit će mi plaću ako odem na bolovanje") Svima nama. Pri tome sam ja obično završavala na bolovanju. Jer mene je nekako najviše volio, pa dok je kašljao okretao bi se prema meni. Tada sam shvatila pojam odurne sebičnosti i totalne nebrige za drugoga. I od tada se više nedam prevest žedna preko vode. Niti padam na štoseve "ja sam odgovoran". Je vidim kako si odgovoran  No ne krivim ja Muškarca. Taj njegov stav je samo odraz općeg stanja svijesti u hrvatskoj nam domovini . "Neću na bolovanje mogao bih izgubiti posao". ( "a ako izgubiš zdravlje hoće li uopće biti posla ?".) Nije čudo da smo u samom vrhu najbolesnijih nacija u svijetu. I fizički i psihički najbolesnijih. Jer ne držimo do sebe koliko je crno ispod malog prsta (e ovo mi baš kul, to crno ispod malog prsta) niti do svoga zdravlja. Ni najmanje ne držimo. Očekujemo , kao i kod svega ostalog, da će netko drugi taj dio odraditi za nas. ) Tko ? Tko će to odraditi umjesto nas ? |