Krenulo se u subotu u jutro . Ekipa je bila troje ljudi i dva psa.
Inventar : dva ruksaga napunjena sendvičima, vodom, hranom za pse, zdjelicom za vodu, navigatorom - to Muškarac ne može on bez takvih stvari, dobro da i laptop nije ponio sa sobom.Vjerojatno bismo i radar ponijeli . Da ga imamo.
Odmah na početku hodanja čuli smo sirene vatrogasnih kola.
Bila je to vatrogasna vježba. Tridesetak minuta staze do doma pratilo nas je dakle zavijanje na uzbunu.
Došavši do doma čekalo nas je 4 vatrogasnih kola, cca 100tinjak vatrogasaca koji su upravo pogasili sve što se (imaginarno) pogastiti dalo.
a onda su se razmigoljili okolo naokolo na ogromnu radost mojih pasa a bome i mene koja sam otišla iz grada da bih bila malo u miru. Sa svojom krnjom planinarskom ekipom. I sa prirodom.
A dobili smo to što smo dobili.
Mislim, svaka čast vatrogasnoj vježbi, ali kud baš u subotu i kud baš na tom mjestu i tada!!?!? Uspijemo pobjeći iz buke i strke a onda naiđemo na još veću. Strku mislim.
Odmah da kažem da spilju nisam vidjela.
Ja sam razgledavanje spilje provela u slijedećem položaju :
Više je razloga zašto nisam išla , mogu i klaustofobiju reć no nju bih bila pobijedila , ali dva druga razloga vide na slici. Naime, tko bi ih čuvao??
Ostatak je krnje planinarske ekipe, krnjeg planinarskog društva , koje u stvari još nije osnovano, tek je u osnivanju dakle otišao u spilju a moja je uloga bila da izigravam dadilju dvama psima, te informatora ostalim ljudima koji su se tamo našli. Informatora tipa "koja je to vrsta?" "zašto nisu na lajni?" i slično, pa me to vrijeme koje sam provela pred domom baš i ne oduševljava previše, a plus toga neko smo vrijeme bili i kao u zološkom vrtu :
"gle ona dva psa" govorili su roditelji svojoj maloj dječici na sigurnom odstojanju od cca 10 metara pokazujuć prstima na nas što baš i nije neki ugodan osjećaj. Baš sam se bila ponadala da će nam baciti koju kost ili malo kikirikija pod noge, kikiriki bi baš bila voljela pojest no oni ništa. Okrenuli su se i otišli razgledavati druge vrste. Onda su došli drugi pa se priča nastavljala. Pokazivanje prstom i komentiranje. No nitko nije bacio ništa.  Mislim bar su nam kokice mogli dat.
Nisu ni posjetioci što su nekad bili.
Sada ću dati slike koje su napravila druga dva člana planinarske ekipe.
Koliko sam uspjela shvatiti špilja Veternica je nešto što se SVAKAKO MORA OTIĆI POGLEDATI.
Dakle prepričavam :
Na početku dobiješ šljem :
Obilazak traje 50 minuta. Vode ga stručnjaci- spelolozi, geolozi i svi pozvani za pojedino područje. Kažu članovi moje krnje planinarske ekipe da su dobili informacija za čitav idući tjedan da imaju o čemu razmišljati.
Ovo ostaci spiljskog medvjeda. Netko je pitao da li su pravi. Da, prave su kosti. "Kako , zar se ne bojite da će ukrasti?" "Uvijek je netko tu".
Igra vode :
Uzorak života u spiljama :
"Životinje koje žive u spiljama prozirne su. To zato što ne dolaze u dodir sa sunčevom svjetlošću i ne trebaju pigmente za borbu protiv nje.".
Žao mi je da nisam to vidjela i čula, nego iz druge ruke. No tako ti je to kad imaš dva dosadnjakovića u domaćinstvu. Drugi puta nadam se, ja ću ići, a krnje planinarsko društvo neka čuva pse! Tak!
|