31.03.2009., utorak
|
U međuvremenu dok se bavim snimanjima i odgovorima na pozive, i dok čekam da mi se promijeni okruženje, budući da našlo novi posao, ne ja nego Stvor, bavim se aktivnostima : gosti svake druge subote. Naime pristojno je kad se preseliš da pozoveš prijatelje da ti dođu. Nije nam to teško, čak dapače, ali već smo umorni . Svaka subota nam je neka radna subota. Ne možemo planirati da nekuda idemo jer uvijek postoji "ma da ali u subotu nam dođu...". Ako to nije ta subota "dolaze nam...", onda je "u redu čekanja" subota, odnosno rješavanje onoga što se nakupilo za odraditi. Veseli me to druženje. Uvijek bude lijepo.. Obično bude jako dobra atmosfera i poslije se osjećam dobro. Ali bih , pravo da vam kažem voljela i malo odahnuti. No ne možeš. Uvijek postoji "još netko" subota i "to treba odraditi" iduća subota. Nije da ne želim, nego bi samo htjela malo odmora. Kad si stalno u istom ritmu , a mi smo to već dugo, počne ti biti nekako dosadno i zamorno. Prije nego nam dođu gosti sve pripremimo, a sat vremena prije njihovog dolaska usisamo i operemo pod. To zbog toga da izgleda čisto i uredno, jer kad bismo oprali ujutro, do popodne Mala Pasica i Mali Pas napravili bi onaj nered u koji ja dolazim svakoga dana. Uglavnom uspijevamo zavarati goste, pa oni misle da mi tako živimo. U bolničkoj čistoći  i savršenom zdravlju.Istina je sasvim drugačija. Mali Psi sami su doma cijelo jutro. Kad se vratim s posla obično 20-ak minuta radim reda. Tepih je pun malih komadića papira ili kartona, ovisno čime se Ona bavila to jutro. Jel čitala novine ili je uzela karton. Ako nema niti jednog niti drugog onda uzme bon za Konzum. Krevet je sav ispremetan jer mislim da ona skače po njemu (mada zna da ne smije) tek toliko da nam pokaže tko je gazda u kući. Kupaona (ako ujutro zaboravim zatvoriti vrata ) je puna njezinih igračaka, a stvari iz kupaone migrirale su na pod dnevne sobe. Garnitura je puna dlaka. Sreća da je dlaka svjetla, garnitura je svijetla pa se to ne vidi. Osim kada se sjedneš pa opet ustaneš. Pošto mali pas ne pušta dlake, nismo bili navikli do sada na taj detalj. Nismo bili spremni na to.Danas na primjer na sred dnevnog boravka ostavila sam kišobran. Kao dodatni detalj uobičajenom neredu! Još na sve gore nabrojano treba sada dodati i otvoren kišobran na sred stana! Naimekae. Neki dan smo išli u šetnju te je Ona ludo lajala na svaku osobu koja je nosila kišobran. Ako si vlasnik psa koji histerično laje na svakoga tko nosi kišobran nećeš se dobro osjećati pravo da vam kažem. E stoga sam jučer krenula učiti ju da kišobran nije ništa strašno. (Reklo mi "tko zna što je doživjela prije. Možda ju netko tukao kišobranom?") . Pa sam ga otvorila na sred dnevne sobe i onda smo se mi uvukle pod taj kišobran i tamo se malo igrale. No to nije dovoljno o svijete. Moram ju naučiti da je kišobran normalna pojava kad pada kiša. MORA naučiti da me ne sramoti vani o svijete!! Da ne moram slušati gunđanja ljudi kad pada kiša i da ne moram svakome objašnjavati "ona laje zato što se boji". I tako. Danas na primjer imamo na sred sobe otvoren kišobran. Sutra ćemo ići korak dalje. Pa ćemo hodati sa kišobranom po stanu. Eto. To su veselja. I onda kada gosti dođu oni vide Potemkinova sela. Oni vide ono što bi vidjeli da nemamo dva psa u kući.Jučer smo dakle napravili paštetu. Jerbo ovi idućesubotnji gosti pozvani su na domaći kruh i domaću paštetu. Paštete smo napravili dvije. Jednu vegetarijansku, jednu mesnu. Taj smo scenario već u stvari imali. Domaći kruh i domaće paštete. Samo, bili su nam to jako dobri prijatelji. Ovi koji dolaze nisu strašno bliski, pa ne znam kako će kod njih proći ta "domaća večera". Eto. Još jedno 587 takvih subota i onda ću biti slobodna o svijete. Slobodna da planiram. Opet. Vesele me i ta druženja. Stvarno me vesele. Samo kad bi se mogla napraviti mala pauza između. |