|
Društveni mi život pao na zavidno nisku razinu. U stvari, zapravo, društveno uopće i ne živim. Društvo su mi psi . I majstori. Telefonski. Bojlerski. Društvo su mi ostali šetači pasa. Sa starim, ofucanim pričama. Sve te priče već znam. Društvo sam sama sebi. Najbolje. I to mi je taman. Život u novom naselju polako, mic po mic , ulazi u smirenije vode. Mic-po mic kažem, jerbo postoje samo naznake tog smirenja. Ali i to je dobro. Bolje nego ono ludilo do prije dva tjedna. Ludilo je i dalje, ali tu i tamo ima trenutaka opuštanja. Susjedi mi ok za sada. Ali to je zbog mene , jerbo se pravim mutava. Tako ja uvijek. Kad dođem u neku novu sredinu pravim se mutava. Ne otvaram se. Šutim. Promatram. Skeniram. Slažem kockice. To mi u prirodi tako, uvijek sam bila takva. Nikad nisam istrčavala, uvijek sve sa zadrškom. Treba mi vremena. I prostora. Treba mi da ide polako da bih se mogla prilagoditi. Pa onda vjerojatno susjedima djelujem ko mrgud. Ali bolje mi je tako. Jedan stalno puši vani pred stubištem. Često ga srećemo, mali psi i ja kad krenemo u šetnju. Šuti i puši. Ja šutim i prolazim. Ipak, neki dan smo poveli neki razgovor. I što? Odmah sam čula sve što ima reći na temu pasa. A to mi nije trebalo, nikako mi nije trebalo, jer nije rekao ništa originalno, ništa svoje. Rekao je ono što već godinama slušam. "Ja volim pse ali..." i onda je na taj ali krenuo vesti. Svoju dosadnu i zamornu priču. Pomislila sam da mi je stvarno najbolje da ispadnem mutava. Pomislila sam da ću si napisati na papirić "ne čujem, ne znam govoriti". I taj papirić zalijepiti sebi na kaput. Pa me ondak nitko neće daviti pričama koje su totalno i potpuno nezanimljive. I zato ću dalje nastaviti biti mutava. Sa svim susjedima. Neka pričaju "ona ti je neki mrgud". Baš me briga. Dok god sam mrgud imam svoju slobodu. Jedini kontakt dakle koji smo stvorili u novom okruženju je sa susjedima nasuprot. E ti su ok. Odlični da odličniji ne mogu bit. I kad bi na tome ostalo ja zadovoljna. |