Idem radit, jerbo sam ovdje zato što moram radit.
A prije nego što krenem radit još ću malo pisat, jerbo mi se neda raditi.
U subotu smo imali svoje prve službene goste u stanu.
I što što smo imali svoje prve goste u stanu? Što pitate se vi? Kao da nikad nitko nije imao svoje prve goste u stanu.
E da.
Nije bitno to što su bili prvi gosti u stanu nego je bitno nešto drugo a ovo je bio uvod. S nečim moram započeti o svijete.
Nnnnda. Muškarac je još za Božić od svoje firme bio dobio bon na 400 kuna za Konzum. Sad, od 400 kuna ne moš se puno pomoć u ovoj zemlji u kojoj cijene rastu geometrijskom progresijom, tvoja plaća nikakvom , al dobro dođe. Bon mislim.
I sad smo mi , pametni kakvi jesmo, rekli sebi : "čuvati ćemo bon , zatrebat će nam u dane prije plaće". Tako smo rekli. I čestitali samima sebi na mudrosti i genijalnosti. Pameti silnoj. Promišljanju. Odgovornom stavu.
Tako je on, bon mislim, stajao na frižideru, pritisnut bubamara magnetom. Stajao i stajao. Da bude podsjetnik da još nismo bankrotirali. Da nismo propali. Da živimo.
Ako bankrotiramo, cap uzmemo bon i kupimo kruh. I mlijeko. Cipele ne.
Došla je subota ujutro. Popodne trebamo imati goste. Dogovor je da idemo u Konzum i potrošimo bon. Tih 400 kuna.
Obučemo se, doručkujemo, obučemo cipele i kao mi ćemo krenuti.
"Gdje je bon, jesi li ga ti uzela?"
"Ne" odgovaram
"Nisi ga spremila?"
"Ne" odgovaram.
Stojimo. Gledamo se. Provjerimo okolo. Bona nema pa nema.
Nestao. Ispario.
Sagnemo se pod frižider, možda je pao dole?
Nema. Ishlapio.
Da ne duljim osjećali smo se kao rukomenta reprezentacija jučer.
Naimekae, nakon par minuta shvatili smo da su bon pojeli psi.
Neću puno o tome, jerbo nemam što više reć. O svijete.
Samo ovo. Nisu ni psi što su nekad bili pa da se s poštovanjem klone mojih bonova!
|