Evo krug se polako zatvara. Otvorio se negdje prošle godine baš nekako u ovo doba. Rečenicom : trebamo veći stan. (o.a. nije da imamo šesterosobni pa sad oćemo u osmerosobni. što bih ja voljela. mislim da imam šesterosobni pak da odem u osmerosobni. no do toga ću doći. mic po mic. za sada smo još uvijek u malom prostoru i idem u veći. ali još uvijek mali. ne osmerosobni. šit.) Nnnda. Godina je prošla u gledanju stanova, kuća, prizemlja,tavana, potkrovlja, onome što neki nazivaju stanom a ti pomisliš :to je skladište. Tako je prolazila godina. Nema kvarta u Zagrebu u kojem nisam bila i u kojem nisam gledala stanove. Nema bome ni u široj okolici , cca 25 km, da nisam gledala. Stanove , kuće, prizemlja, tavane, potkrovlja, ono što neko naziva stanom a ti pomisliš : to je skladište. Nnnnda. S time je gotovo. U subotu, daklen za 2 dana, točnije za 48 sati preseljava se krevet. I ormar. I ondak počinjemo živjeti u novom kvartu, novom okruženju. Neću reći novi život jerbo stara sam čovječe, prastara, već sam hrpu novih života počinjala, a sve se svede na isto. Pak nije to novi život, nego možda malo kvalitetniji život. Veselim se. I žalostim. Jer mi je žao ostaviti svoje susjedstvo. Nigdje nikada nisam imala tako dobro susjedstvo a sumnjam da ću ikada više imati. Žao mi je ostaviti te ljude s kojima se osjećam kao da sam doma. O jednom, najbližem susjedu već sam pisala onu priču prošle godine. Kad sam mu rekla "mi selimo", rekao je "jako mi je žao". I meni je žao. I Brbljavu ostavljam. I sve moje "ljude" koje sam upoznala šetajući pasa. To mi žao. Nekako mi u grlu stoji. Knedla. Knedletina čovječe. Uglavnom stoji što god da je. Onako, plače mi se. A opet. Idem na bolje. No gdje i kad ću ikad više naći susjeda od kojeg mogu u svako doba dana i noći posudit usisač? S kojim ću si čestitati Novu godinu svaki dan? "Susjeda, sretna vam Nova!" "Susjed, jučer smo si već čestitali" "Jesmo?" "Jesmo, na stepenicama" "Zaboravio sam. Onda ćemo i sutra" "Može". Di će on naći nekoga kome može doći i reći "mali stolić mi treba. imate?" Imam, naravno da imam. Di ću naći nekoga kome mogu ostaviti ključ na čuvanje (Brbljavoj) jer isti uvijek gubim. Ne baš uvijek ali tu i tamo. Gdje ću naći osobu koja će me pitati "jeli vam bolje od jučer?". Onu koja je dok smo šetale pse i pričale zapamtila da mi nije dobro. Gdje ću naći susjedu koja dolazi sa tanjurom napolitanki i traži da joj sa svog prozora uzmem đemper sa tende koja je pod mojim prozorom . Gdje ću naći .... Naći ću. Znam da ću naći jer sam društveno biće. I jer sam otvorena. I naivna . I dobra. I ljudi me zavole (jebote što sam skromna). No opet... Meni treba dugo da zavolim. Hoću li to naći u novom kvartu? Nadam se da da. ------------------------------------------------------------- Retroaktivno - asocijacija na Bagu : Napuši se orao na vrhu litice, skroz ušlagiran i nabrijan, govori sam sebi "Koja sam ja faca, e..." Zatim se sav onak nabrijan spizdi niz liticu; pada, pada i na pol metra od tla brzo zamahne krilima, poleti natrag gore i smjesti se opet na vrh litice, pun sebe veli - "Koja sam ja faca e, KOJA SAM JA FACA!" Potom dođe drugi orao, pita ga "Kaj to radiš, buraz?". Veli mu ovaj "A evo, duvam malo, oćeš sa mnom?" I tak' se njih dva napuše, spizde se niz liticu oba, padaju, padaju i na pol metra od tla zamahnu krilima i vrate se na vrh, ful nabrijani i napušeni, vele "Koje smo mi face e, KOJE SMO MI FACE!" Tad dođe medo. Pita on njih "Dečki, kaj se radi?" "Duvamo malo, buš s nama?" I sad pak njih trojica napušeni, nabrijavaju se opet, i spizde se tak' niz liticu i padaju, padaju, dva orla i medvjed. I dok su padali, pita jedan orao medjveda - "Medo, pa jel' ti imaš krila?" "Nemam..." "Stari.....Koja si ti faca e, KOJA SI TI FACA!!" |