|
U Zemlji H postojao je Zakon! Izglasan referendumom. 86% za, 14% protiv. Oni koji su bili protiv dobrovoljno su tih 6 godina otišli na drugo mjesto. Zakon je izglasan iz potrebe. Buka je bila postala prejaka. Ljudi su bili postali preglasni, prenaporni i prenametljivi. Sebi i drugima. Velika većina složila se da su prešli sve granice. Zakon se od milja nazvao "Babilonska kula". Zakon je glasio:" idućih 6 godina svatko dnevno smije izgovoriti pet rečenica. Nije dozvoljeno više. Nije dozvoljeno manje. Točno pet. Nema prebijanja. Nema posuđivanja. Svakome pripada 5 rečenica"! Donko se ujutro probudio , kao i svako jutro otvorio je oči te ostao u krevetu da odredi svojih 5 rečenica za danas. Bio je danas veliki dan za njega. Zaprosit će Dilenu! "Hoćeš li mi biti žena?" pitat ću , planirao je Donko. "Ona može kimnut glavom te je tako uštedjela jednu rečenicu. Ako kimne glavom DA moram se sjetiti da ne kažem ništa. Samo osmijeh. Ako kimne ne, pokušat ću sutra pitati zašto , jer mi još 4 rečenice trebaju za ostatak dana. Moram mami reći da je tata rekao da neće doći kući do 6. Zatim moram u vrtiću reći teti da moju malu sestru već tri dana boli grlo i da pripazi na nju. Zatim moram šefu reći da mi je kolega rekao da neće doći na posao jer ima sud. I navečer moram kod večere svima reći da je Dilena rekla da, ako mi kaže da. Ako mi ništa ne kaže neću trošit rečenicu. Ako kaže ne, isto neću trošit rečenicu. Ostaje mi onda još jedna rečenica . Mogao bih ju iskoristiti da kažem mami da joj je dobra večera. Već dugo joj ništa lijepo nisam rekao." E, kad je sve isplanirao ustao je , obukao se, počešljao. Oprao zube. Pjevušio je u sebi jer na glas nije mogao, potrošio bi svojih 5 rečenica. Sjeća se dobro onog utorka kada je mogao otpjevati 5 stihova jedne pjesme. O kako je to bilo lijepo! O kako je lijepo sjećanje na taj dan! Nasmiješio se sjećajući se da nikoga nije bilo toga dana doma. Nije morao ići na posao. Šutio je cijeli dan, radujući se noći. Čekao je 10 minuta do ponoći a zatim zapjevao iz svega glasa . Bilo je to jedno od njegovih najljepših sjećanja. Još ga i sad prolazi jeza i dlake mu se na rukama dižu od dragosti kad se prisjeti zvuka svog pjevajućeg glasa. Pjevao je onu kratku ljubavnu. Ispjevao ju je cijelu. "Dosta je maštanja, moram u vrtić i na posao ne mogu gubit vrijeme" mislio je. Upalio je televizor da vidi prognozu. Spiker se nasmiješio. Kimnuo je za "dobar dan" a zatim je preko ekrana počeo kliziti tekst. Da. Bit će sunčano. Donku je to bilo dovoljno. Zatvorio je TV. Krenuo prema sobi svoje male sestrice nadajući se da je obučena jer moraju požurit u vrtić. Malena je sjedila na krevetu. Donku je bilo žao da ne može pitati "kako ti je danas?" no ne smije potrošit rečenicu kojom mora zaprosit ženu koju voli. Stoga je samo podignuo obrve u znak pitanja i nasmiješio se . Sestrica je kimnula glavom i odgovorila osmjehom. "Dobro joj je dakle" pomislio je sav nekako sretan. Volio je svoju malu sestricu i brinula ga je ta bol u grlu. "Idemo?" pokazao je prema vratima glavom. Sestrica se digla, stavila ruksak na leđa, dala mu ruku te su krenuli iz njezine sobe, prema ulaznim vratima. Tu su, pred ulaznim vratima imali ustaljenu proceduru. "Imaš li ključ od stana?" pitao je nijemo pokazavši rukom na bravu. Ona ga je izvadila iz đepa i pokazala. "Dobro " pomislio je, "ima ključ". Jednom je tako bila klimnula glavom ali mu nije pokazala ključ. A nije ga imala, mislila je da ga je stavila u torbu no nije. Te je morala potrošit jednu rečenicu kad ga je od susjeda zvala telefonom na posao "nemam ključ, tu sam kod susjeda, dođi mi otključaj vrata" morala je reći. To joj je bila posljednja rečenica u tom danu te je ostatak dana bila morala prešutjet. Zato su se dogovorili da mu uvijek pokaže ključ, to će biti sigurnost i njemu i njoj a i neće morat trošit rečenice uzalud. A i on je toga dana imao probleme jer je morao kolegama i direktoru reći da mora otići jer mu sestrica nema ključa. Ta je rečenica bila izvanredna u tom danu, neplanirana, pa mu je cijeli tjedan bio u nekom kaosu, sve se produžilo, sve se postavilo nekako naopačke. Zaključali su vrata njegovim ključem te krenuli putem kojim su svakoga dana išli. Ona je gledala okolo te mu pokazala goluba s jednom nogom, on je kimnuo glavom u znak suosjećanja. Došli su u vrtić. Malena se skinula i obukla papuče. Teta ju je pomilovala po glavi u znak dobrodošlice i nasmiješila se. Malena je uzvratila osmijeh. Donko je morao reći za grlo, ne bi bilo dobro da pokazuje i da koristi pantomimu, mora to reći. Pročistio je grlo te rekao "Malenu već tri dana jako boli grlo molim vas pripazite na nju a ako joj ne bude dobro nazovite me na posao i neka tri puta zvoni zatim poklopite a onda ponovo neka tri puta zvoni pa poklopite ja ću znati da moram doći i odvesti ju doktoru". Teta je kimnula glavom u znak slaganja i razumijevanja. Ništa nije rekla jer je već dvije rečenice ujutro bila potrošila. Jednu na telefon. Nije joj bilo drago ali morala je zvati taksi mužu i reći adresu. Te joj nije bilo toliko žao. Planirala je tu rečenicu jučer navečer. Malo je bila zlovoljna jer je svoje rečenice trošila na njega. On je svojih 5 potrošio već ujutro, ali muž joj je , morala je. Ali , kad je išla na posao jedan joj je čovjek tako jako stao na nogu da nije mogla suzdržati uzvik boli. Kad je već uzviknula dala si je oduška te nastavila odmah iza uzvika "glupane debeli odvratni". Toliko ju je boljelo. Sada je razmišljala da će joj to poremetiti cijeli tjedan a plus toga boljelo ju je i dalje, mislila je da joj je slomio palac. No morala je pretrpjet bez uzvika i uzdisanja. Nema joj druge. Uzela je Malenu za ruku te su otišle u sobu za djecu. Donko je krenuo put cvjećarne. Cvjećarna je bila odmah iza ugla. Ušao je praćen zvukom zvončića na vratima. Kimnuo je glavom , cvjećarka je uzvratila kimanjem a zatim rekla "dobar dan znam da ćete se čuditi što koristim rečenicu na vas nikad ne pričamo no toliko sam sretna da to moram podijeliti još sa nekim naime ova cvjećarna jučer je dobila nagradu za najbolju cvjećarnu u gradu". Donko je stajao zapanjen. Nije bio navikao na njen glas. Nikada naime nije čuo njezin glas. Nikada nisu progovorili ni jednu rečenicu, čuvali su ih za neke druge ljude. Glas joj je bio fantastično mek i milozvučan. Ona je sjajila od nekog unutarnjeg ponosa. Na trenutak pomislio je da joj čestita na glas, no nije mogao. Nikako nije mogao. Trebaju mu njegove preostale četiri rečenice. Pogotovo mu danas trebaju. Zato joj je prišao i čvrsto joj stegnuo ruku uz velik i širok osmijeh. Govor tijela morat će nadoknaditi njegovo neizgovaranje riječi "čestitam". Bio je sretan, iskreno sretan zbog nje, ta poznaju se već skoro deset godina, isto su godište. Naravno da se radovao njezinoj sreći. Nasmiješili su se jedno drugome. Pokazao je na tri bijele ruže i 6 crvenih. To je još jučer smislio. To sa ružama. 3 bijele ukazat će na dan, a 6 crvenih na mjesec kada želi da bude svadba. Trećeg šestog. Samo neka kimne da. Shvatit će. Ma shvatit će ona. Jednog dana dok su bili na večeri iskoristili su svojih 5 rečenica te su rekli ono najosnovnije o sebi. "Ja volim bijele ruže ", bio je dio rečenice koju je ona bila rekla da bi mu opisala sebe. Zapamtio je to. Bijele će joj ruže pokazati da ju voli jer poštuje njezin izbor a crvene će joj pokazati njegovu ljubav. Ako ne bude dekoncentrirana shvatit će i simboliku datuma. "Samo da ne bude dekoncentrirana" , molio se u sebi hodajući prema njezinom stubištu. "jer ako ne shvati simboliku morat ću upotrijebit još jednu rečenicu a više ih nemam. Sve mi trebaju.". Došavši pred njena vrata ponovio je u glavi sve. "Prvo ću joj predati cvijeće, zatim prsten a zatim ću reći - hoćeš li se udati za mene?". Sakupio je svu snagu i pozvonio. Otvorila je vrata . Kad ga je ugledala nasmiješila se. Pomislila je "zašto cvijeće, što mu je?" . Donko je gurnuo cvijeće pred nju, zatim je gurnuo kutijicu i počeo hvatati dah za svoju, danas drugu, a inače sudbonosnu rečenicu . Hvatao je dah i hvatao ali rečenica nije izlazila. Gušilo ga je u grlu, blokirao se. Nije mogao ništa reći. Stajao je tamo nijem. Ona je stajala sa cvijećem u rukama, i kutijicom na dlanu, gledala je čas kutijicu, čas njega, čas cvijeće. Otvorila je kutijicu. Shvatila je. No ipak. Očekivala je da neće štedjeti na toj rečenici. Očekivala je da će joj pokloniti tu rečenicu i to pitanje. Očekivala je da to neće proći tako, bez riječi. "Mogao je uštedjeti tu rečenicu i izgovoriti je" mislila je ražalošćena. "Mogao je zbog mene". Izraz lica joj se promijenio, postalo je tužno. "Nije uštedio rečenicu" , mislila je. "nisam mu dovoljno značajna da bi ju iskoristio da me pita hoću li se udati za njega. Ne treba mi takav muškarac". misli su prolazile jedna iza druge. Brzo. I neorganizirano. I protiv njene volje. Nije htjela to misliti o njemu, nije htjela ali misli su bile brže. "Moža ne može? Možda mu je negdje potrebnije" pokušala je biti racionalna. "Gdje potrebnije? Ako ne može reć tu jednu rečenicu, ako ju nije mogao uštedjeti što će mi takav čovjek?" govorio je emotivni dio nje. Istovremeno Donko je gutao. Pokušao je pročistiti grlo i izgovorit. Tresao se, imao je tremu, nije mogao. Gledao je u nju izrazom paničnim. Gledao i šutio. Bio je potpuno blokiran. Stajali su tamo , nijemi oboje. Ona tužna i razočarana, on šuteć, osjećajuć kako ga neka težina prožela svog. Nije mogao govorit, nije se mogao pokrenut. Nije imao misli u glavi. Bio je veliko ništa. Stajali su i gledali se, a zatim se ona pokrenula. Prišla mu je, podragala ga po licu, nasmiješila se tužno , okrenula se i zatvorila vrata. Ostao je sam. Pred zatvorenim vratima. Nakon nekih 5 minuta pokrenuo se i krenuo niz stepenice. "Što se dogodilo? Što joj to znači , taj dodir po mom licu?" pitao se ali duboko u sebi znao je odgovor. Znao je. "Što da radim? Da se vratim? što ako opet neću moć reć? Da napišem? Ne , ne mogu napisat, moram reć. A kako da kažem kad sam se zblokirao? Da napišem da sam se blokirao i da ne mogu reć? Bože pomozi mi što sad da radim?" mislio je sav nesretan. "Moram na posao. Zakasnit ću. A onda ću morat objašnjavat zašto sam zakasnio. Pa ću potrošit tu rečenicu. Što da radim ? Što da radim?. Da se vratim gore, možda uspijem reć? Ne. Sad će mi bit još teže. Da joj pošaljem pismo? Ne. Ne. Ona to mora čut. Ja to moram reć. Moram joj pokloniti tu rečenicu. Kako da joj objasnim da sam joj htio pokloniti rečenicu ali da nisam mogao reć jer sam imao tremu?. Jer sam se bojao njezinog odgovora." Hodajuć i razmišljajuć tako stigao je na posao. Sjeo je za svoj stol, odložio stvari , pokrio glavu rukama i bio nesretan. Jako jako nesretan. Kolege su vidjele njegovu tugu, vidjele su da se nešto događa ali mu nisu mogli pomoć. Ne riječima. Stoga je jedan otišao do aparata i donio mu kavu. Drugi je ustao, prišao mu i stavio ruku na njegovo rame. Suosjećajno i nježno. "Tu sam" govorila je ta ruka "znaš da ne mogu ništa reć ali tu sam". Donko je popio donesenu kavu, malo se smirio, te uzeo papir i olovku i napisao je svojim kolegama što se dogodilo. "Što da radim?" napisao je na dno papira velikim slovima. "MORAŠ to reć" bio je odgovor na papiru "Vidiš da ne mogu. Ne da ne želim nego ne mogu. Imam tremu. Uhvati me strah. Ne mogu to izreć" Na drugom listu papira kolega je nažvljao odgovor "Ako ju voliš i ako ti je stalo moraš, nema ti druge. Vježbaj u sebi." "O zašto ne mogu vježbati na glas?" pomislio je Donko. I toga trena upalila mu se lampica! Ideja! "Sutra imam 5 rečenica!! Sutra mogu vježbati. Mogu 5 puta ponoviti na glas!" to be continued.. |