E sad kad smo čuli priču s obje strane mislim da bi se možda mogla čut i moja priča. Ona ide ovako :
O svijete. Što je meni to trebalo? 
Dolazim doma i čistim pod. Onda uzimam jednog na ruke, drugi ide uz nogu i idem van. Onda vani pogubim glasnice vičuć na jednog pa onda na drugog. Vrat mi je ko u sove, okrećem glavu simo tamo da bi ih mogla imat pod kontrolom.
Ondak moram razgovarat s ljudima jer svi se raspekmeze kad vide Napast .
Ondak im moram sve objašnjavat.
Ondak se vratimo doma. Doma opet deračina i vika, jerbo samo to pali.
Jedan ide u kupaonu jest, drugi na svoje mjesto. Kad pojedu onda obilaze zdjelicu onog drugog da bi vidjeli što je drugi dobio i da li je dobio možda više i drugačije nego onaj prvi.
E ondak se treba igrati. Psi su odmorni a za mene nitko ne pita. Ja ima da se igram. Oni se natječu tko će dobit više moje pažnje. Muško ko muško pažnju lovi silom. Žensko pak cendranjem.
Onda meni bude svega dosta.
Tog trena kad meni bude svega dosta dolazi Muškarac s posla pa njemu trče dvije zvjerčice i zakače se za njega, tak da ja malo odmaram. Onda Muškarac prolazi sve to što sam prošla ja.
Ondak se malo umire. Malo. Tek toliko da možemo uhvatiti daha.
Ondak se i mi malo umirimo. Tek toliko da taj dah uhvatimo.
I onda kreće nanovo. Iznova. U beskonačnoj petlji smo.
Tu i tamo uspije se nešto napraviti po kući. Na primjer usisati. No usisavanje traje duži vremenski period nego inače, jer treba poštivat zvjerčice koje se oko usisača petljaju. Jedan laje a druga trči okolo.
Izvaditi veš iz mašine i staviti ga da se suši postaje filozofija na šestu. Moraš pazit da nešto ne padne iz ruku jer će to bit odmah pojedeno. Ondak moraš pazit kud i kamo hodaš jerbo ti se petljaju dva stanovnika oko nogu.
E onda dođe vrijeme za šetnju. Ovoga puta onu veću.
E ondak se zabundam i moram ić što ću jerbo imam lukavo Muško u kući "ti izvedi njih a ja ću oprat suđe".
On misli da ga nisam pročitala. 
A meni opet bolje sve nego prat suđe. Stoga muško opere suđe i legne, jadan umoran je, a ja vodaj pse okolo i opet okreći glavu ko sova i opet viči i deri se i razgovaraj s ljudima i k tome još imaj osmjeh na licu.
E ondak se vraćamo doma a zvjerke su gladne. Čovječe to uvijek gladno.
Ondak se ponavlja priča odvajanja, ubrzanog jedenja onog što je u zdjelici te nadgledanja zdjelice onog drugog.
Ondak malo mira.
Ondak padaš. S nogu.
Ako se sve to tako nastavi ja ću pokupit svoj kofer i otić u bijeli svijet. Trbuhom za kruhom!
|