14.11.2008., petak
|
Da skinem onu tugu i jad od posta dole. Pa ću napisat novu tugu i jad. Čisto da bude ravnoteža. Daklen danas idem frizeru. A neide mi se. Jerbo moram sjediti na stolici i slušati njene priče. Ja mislim da frizeri misle da moraju pričati zbog nas. Mi pak mislimo da moramo pričati zbog njih. Pa tako mi pričamo, laprdamo gluposti a u glavi i frizer i mušterija misle si isto "bože kad će ova zašutit?". E tako. Daklen frizeru moram. Ondak ću bit lijepa ko slika. Ionak sam lijepa ko slika, sad ću bit još ljepša. Bit ću najljepša. Ionak sam najljepša bit ću još ljepša od najljepše, čovječe di će mi biti kraj???!?  Osim što sam gola i bosa. I ondak sutra moram sa malim pasom. U prosce. Ondak ništa više ne moram. Osim stan spremit. A mi se neda. Ništa mi se neda, samo bi se negdje uvalila, pod neko drvo, uzela knjigu i čitala. I da me svi puste na miru. Al ne moš ti to. Ondak ima posla. O ima posla za one kojima se radi. Meni se ne radi. Ja bi na kućicu i tamo sjedila i gledala vjeverice kako jedu orahe. I gledala bi ptičice. I šetala s malim pasom u sumrak. Kad se priroda priprema za spavanje. I kad nastane tišina. Ona prava iskonska tišina. I ondak bi se i nas dvoje ušuškali i spavali. Skupa sa prirodom. To je nešto prekrasno. Bit na kućici u sumrak. Šetat s malim pasom. Samo smo nas dvoje. I nitko više. Oko nas je priroda. I tu i tamo pokoja svjtiljka. Tek tako da nismo u potpunom mraku. Prolazimo pokraj kuća no sve tišina. Osim pokoji lavež. Mali Pas mi je najdraži kad prolazimo kraj jedne kuće u kojoj je vučjak. Taj se ubi od lajanja a moje pseto prolazi uzdignute glave, ni ne pogleda ga. Kao da ga nema. Ništa ne čujem, ništa ne vidim. Na tom dijelu puta obično se cerekam. Mislim fakat je smješno kad ga vidiš tako kako prolazi i ne obazire se. Onako mali a tako ponosan.  Onda hodamo dalje, mali pas otrči pa se stalno okreće da vidi di sam ja. Stanemo skoro kod svake kuće jer pseto mora sve istražit. Ako su vrata otvorena isti ulazi u dvorište. Pa se ja onda ubijem zovući ga natrag. Ispričavajući se ponizno ako je netko slučajno u dvorištu. Onda opet hodamo dalje. Ganjamo mačke. Ja uživam u pogledu na okolna brda i šumu. Osjećam kako se geometrijskom progresijom čistim. Kako s mene nestaje svo smeće skupljeno tokom tjedna. Kako mi mozak postaje bistar. Duša bistra. Onda se već umorimo. Ja vičem "idemo nazad" ovaj nebi, ne da mu se no eto ja sam umorna, pa se okrećem. Sav taj put treba proći i natrag. No to nam napuni baterije. I meni i njemu. O kako mi to nedostaje... |