|
Toga se dana u Zemlji Sova dogodilo nešto strašno. To se još nikada odkad se pamti, u Zemlji Sova nije dogodilo i ljudi su ostali zatečeni. Nastao je muk. Nastalo je isčekivanje. Čekalo se na rođenje idućeg djeteta, čekalo se da se vidi da li su Prvi i Dvanaesti Čovjek izgubili svoje moći ili je to bilo slučajno? A onda opet. Ako je bilo slučajno kako se to moglo dogoditi? I zašto se dogodilo? Ljude je primio strah. No hajdmo početi pričati priču ispočetka. U Zemlji Sova rađali su se ljudi sa posebnim moćima. Stoljećima se istraživalo da li i u drugim dijelovima Svijeta ima takvih ljudi no nikada nigdje nisu naišli na išta slično. Razmišljalo se, analiziralo, istraživalo, radila se svakojaka ispitivanja, eksperimentiralo, postavljala se različita pitanja . zašto baš u Zemlji Sova?, zašto ne u nekoj drugoj Zemlji? što to Zemlja Sova ima a druge nemaju da je mogla iznjedriti te posebne moći? No do sada još nitko nije dao nikakvo objašnjenje. O da. Bilo je tu teorija, bilo je hipoteza, no svaka, ali baš svaka teorija i svaka ali baš svaka hipoteza na kraju se pokazala netočnom. Mislili su da je nešto u prehrani, nešto u zraku, nešto u vodi, nešto u vrsti zemlje. Zatim se mislilo da ovisi o biljkama koje tu žive. O svašta se mislilo no nikada nitko nije uspio iznaći rješenje. Na kraju se to pustilo, život je tekao dalje takav kakav je i ljudi više nisu razbijali glavu oko toga. Tu i tamo pokušao bi netko napravit još jednu novu teoriju, jošjednu novu hipotezu no nakon što bi i ta propala, malo pomalo , prihvatilo se kao činjenicu : Zemlja Sova ima takve ljude. Ostale zemlje je nemaju. Takvi su ljudi išli po dvoje i uvijek su se zvali Prvi i Dvanaesti Čovjek. Zašto im je dato ime po brojevima zadire u daleku prošlost. Toliko daleku da se sjećanja prenose s koljena na koljeno jer u toj dalekoj prošlosti još ni zapisa nije bilo. Dakle priča je takva da su ime dobili po tome što se svaki prvi i svaki dvanaesti čovjek rođen u Zemlji Sova rodio s tom moći. Kasnije, bilo ih je sve manje i manje ali ime je ostalo. Kasnije naime se više nisu svaki prvi i svaki dvanaesti rađali s moći. Nego su u početku bili svaki stoti i sto i drugi. Zatim svaki dvjestoti i dvjesto i treći. Danas se rađa svaki 700 i 701. No ipak se još rađaju. I ipak moć još postoji. Moći koje su ljudi u Zemlji Sova imali i nigdje drugdje na svijetu nisu ,bile su da mogu odrediti koliko će tko dugo živjeti. Došli bi do kolijevke novorođenog bića te nakon izgovaranja nekih rečenica koje niko nikad nije uspio dokučiti, znači nakon izgovaranja ,rekao bi Prvi Čovjek: ovo će dijete doživjeti 43 godine. Dvanaesti bi potvrdio. Ako bi obojica bili mislili na isti broj, a uvijek jesu i nikada se do sada nije dogodilo da se ne bi slagali, tada bi to bilo to. Život je dakle u Zemlji Sova bio koncipiran na znanju o dužini života svake osobe, svakog stanovnika. Moći bi se gubile kada bi se prešlo granice. Druge su Zemlje također htjele znati koliko će živjeti njihovi stanovnici, pozivali bi stoga Prvog i Dvanaestog Čovjeka da dođu k njima. Gostili bi ih, bili bi ljubazni prema njima, slavili bi ih, dočekivali širom raširenih ruku. No sve je bilo uzalud. Moći su se gubile nakon što bi se prešlo granice Zemlje Sova i ušlo u bilo koju drugu Zemlju Svijeta. U Zemlji Sova život je bio smiren. Uređen. Organiziran. Kad bi se rodilo novo dijete došli bi Prvi i Dvanaesti Čovjek. Pogledali bi ga, izgovorili svoje rečenice te odredili životni vijek. Osim što su imali moć da znaju dužinu vijeka to su imali i ogromnu memoriju te savršeno pamćenje. Te bi stoga odmah i izrecitirali listu mogućih kanditata ili kandidatkinja za ženidbu. Znali bi koje novorođenče suprotnog spola će živjeti jednako ili barem dovoljno jednako dugo kao i ovo pred čijom su kolijevkom upravo stajali. A znali bi i iskombinirati. Znali su napamet svako novorođenče i znali su napamet datum njegovog rođenja, njegov životni vijek. Znali su u desetinki sekunde iskalkulirati datum njegove smrti. I znali su iskombinirati moguće parove. Moguće brakove. Moguća prijateljstva. Moguće generacijske družine. Roditelji su dakle stajali uz kolijevku i čekali da se odredi dužina života, a zatim bi uzeli diktafon te snimali nabrajanja Prvog ili Dvanaestog čovjeka.Uvijek je govorio onaj drugi. Onaj koji nije odredio dužinu vijeka djeteta. I u tome je nešto bilo, ali opet, nitko nije znao što i zašto. Zašto jedan mora reć dužinu vijeka a drugi nabrajati listu. Ako bi to radio isti, nekada nije dobro uspio zapamtiti listu. U svakom slučaju, roditelji su snimali liste kandidata da bi im se kasnije javili te da bi dogovorili buduću eventualnu svadbu. Ili eventualno prijateljstvo. Ili bilo što, što su smatrali da je potrebno. I onda jednoga dana dogodilo se to da .... ... su i Prvi i Dvanaesti čovjek dva dana stajali šutke pred kolijevkom. Nisu znali! Nisu mogli odrediti dužinu vijeka! Izgovarali su rečenice ponovo i ponovo ali odgovor je bio muk. Nisu znali!! - to be continued - |