03.11.2008., ponedjeljak
|
I što? Obiđem sva groblja te mi za nedjelju ostane to zagrebačko. Pak se ujutro dignem, gunđavo, ljuto i posve umorno te krenem i to groblje odradit. Odradit kažem zato jer ne volem, ajme što ne volem gužve i te neke „moramo radi drugih“ običaje. Više volem otić na groblje u neka druga doba, ja na svoje mrtve, one koje sam voljela mislim i ne treba mi prvi jedanajsti da me na to natjera. No što se mora mora se  te kud svi tu i Čoravi Mujo. Daklen dignem se tako tog nedjeljnog jutra, sva ko da sam iz centrifuge izašla , kosti mi nisu namještene , nisu sve na svom mjestu. Umorna, puna bora i borica djelujem kao da sam ostarila preko noći barem trideset godina. Ondak mi usnice ispucale, podočnjaci do poda i šire, herpes se povlači ali još uvijek izgleda kao Aljaska. Kosa u nekom stanju koje vapi za frizerom. Obučem se posve neprimjereno, naime zabundam se kao da ću na Sjeverni Pol. Dakle takva, užasna, odradim Mirogoj, te krenemo prema kući svojoj da bi Muškarac rekao „idemo u Bilu da kupim nešto za ručak“. Ajde dobro idemo u Bilu. Tamo sam našla stoljnjak i vidjela rajngle koje koštaju 85 kuna. Što rajngle? Bile su to rajnglice, one male, minijaturne za koje trebaš mikroskop da bi ih vidio, one di ti tri jaja jedva stanu. Odradimo blagajnu izlazimo van a u glavi ne razmišljam ništa jerbo me tih 85 kuna za rajnglicu di dva jaja stanu dovelo u stanje zbunjenosti.  Ono, kako to može bit tako skupo mislem se? I još se razmišljam „ma dugo nisam po dućanima bila pa neznam cijene, ali koliko onda košta velik lonac ako je ovo malo, minijaturno 85 kuna?“. Dakle razmišljam intelektualno i pametno, kako uostalom uvijek i razmišljam kadli začujem svoje ime. Neko zove moje ime uzalud, pomislim. Ne osvrćem se, jerbo ko me u Bili može zvat? Začujem opet svoje prekrasno ime i ovaj put se zamislim, te se ozbiljno i odgovorno posvetim problemu zazivanja moga imena na parkiralištu Bile. Okrenem se dakle prema izvoru zvuka, izvoru zazivanja moga imena i koga vidim? Koga pitam ja vas? Svoju sestru po Pljoskici, te članicu Udruge Gepek kako izgovara moje ime. E sad. Ono odozgora što sam objasnila o mom stanju i izgledu, da izgledam ko da sam izašla iz centrifuge. Uvijek je to tako.  Onih dana kad se uredim, kad se ušminkam, kad mejkap stavim na sebe,kad i sebi izgledam dobro e tih dana nikog živog ne sretnem.  Opet. Onih dana kad izgledam kao da su me krave žvakale, kad jedva čekam da dođem doma da nebih po gradu strašila ljude, e tih dana obavezno nekoga sretnem. I taj neko obavezno onda izgleda sjajno i bajno, tako da moj jad i moja bijeda još više dođu do izražaja. Daklen u takvom stanju sretnem svoju sestru Skasku koja me dozivala na parkiralištu Bile. Naravno da sestra Skaska izgleda ko da je sišla sa modne piste. I naravno da ja izgledam uz nju kao da sam joj baka.  Pak joj kažem „idemo na kavu“ našto ona kaže da. Upoznam nju s Muškarcem te mu kažem „čuj. Ti sad gledaj kad ona uzme dah. U tom momentu uleti i reci to što imaš za reć jerbo više prilike nečeš imat. Gledaj kad joj usta poplave. To znači da nema više daha i da će za par sekundi zastat u pričanju i uzeti zraka. Tada ti ona zašuti. Tada ti uleti. Moraš samo dobro paziti i moraš ju promatrati“. I tako odosmo mi na kavu. Međutim me sestra Skaska začudila. Naime, dala je Muškarcu da dođe do riječi jedno 4 do 5 puta. Kad sam takvo ponašanje kasnije analizirala objasnila sam si to rasnom diskriminacijom.  Meni nije bilo dato da dođem do riječi. Meni je bila dana jedna jedina prilika koju na žalost nisam bila iskoristila. Sestra Skaska bila je rekla „dugačak ti je rep, kad smo se zanji puta vidjele imala sam osjećaj da ti je kosa kraća“. I nato mi je dala 12 sekundi vremena za odgovor. Budući da sam još uvijek u glavi razmišljala o mikroskopskim rajnglicama a osim toga nisam ni bila očekivala da ću doć do riječi, jer nikad ne dođem pa ne vidim razlog da bi mi to ovaj put bilo dopušteno, to nisam iskoristila tih 12 sekundi tišine i prilika da i ja nešto kažem je zauvijek prošla.Dakle Muškarac i sestra Skaska su se napričali a ja sam jela bobi štapiće. Koje nam je ljubazna konobarica bila donijela vidjevši mene onakvu jadnu, golu bosu i totalno neprikladno obučenu. Te se sažalila na mene. Bila sam vidjela da gleda u novčanik, valjda mi je neke novce htjela ponudit, ali ništa nije imala pa je donijela bobi štapiće. Tek toliko da si nešto gricnem dok ono dvoje pričaju.  Daklen, ja sad tu ne mogu opisivat i reć da smo se dobro napričale uz tu kavu kad nismo , no svako zlo za neko dobro, barem sam se bobi štapića najela. Pak nisam bila gladna. Kad sam već gola i bosa. I kad već do riječi ne mogu doć. |