|
Bijela , Ljubičasta, Svijetlo Plava i Crvena nisu bile čule što su Žuta i Zelena rekle. Jer su bile koncentrirane na ljepljenje maraka. Pisma su bila dovršena. Bilo je napisano dvije tisuće pisama. Zemlja nije bila velika ali je bila raznolika. Imala je i brdovit dio. I ravni dio. Imala je i dio gdje je bila voda. Za taj dio nije postojao konsenzus u mišljenjima. Bijela je bila rekla "ma ne. nećemo uopće slati njima, tamo su svi zaokupirani svojim stvarima i nitko se neće javit. Žene su tamo drugačije. Tražit će novac da budu vile". Ostale se nisu složile sa Bijelom i rekle su joj "ti si stvarno, ali stvarno nepoštena. I osim toga još si i puna predrasuda." Pa nisu s njom razgovarale dva dana. Onda je Bijela popustila, rekla je "dobro. svima ćemo slat. slat ćemo u sve dijelove Zemlje". I upravo kad su dolazile Žuta i Zelena pisma su bila dovršena i lijepile su se marke. Zato nisu čule što su Zelena i Žuta bile rekle. Zelena i Žuta opet nisu očekivale toliki broj koverti i pisama pa su ostale šutke. Gledale su tu hrpu otvorenih ustiju. Četiri vile koje su pisale pisma napokon su primijetile Zelenu i Žutu. "O tu ste. Lijepo. Sad uzmite jednu vreću i idemo na poštu". Svih šest krenulo je na poštu da ubace pisma. Već prije su se podijelile po dijelovima grada jer poštanski sandućići nisu bili tako veliki da bi mogli primiti sva pisma. Napravile su stoga popis sandućića i plan bacanja pisama. To je napravila Crvena. Budući da je plan funkcionirao savršeno, to su za sat vremena bile gotove. "Sad moramo čekat" rekla je Ljubičasta. "Moramo čekat barem tjedan dana i biti strpljive. Jer dok pisma stignu, pa dok ga pročitaju, pa dok odluče trebat će vremena. Zato ćemo sad pokušat bit strpljive i ne misliti više na to". Ostale su se složile. Izgrlile su Zelenu i Žutu koje dugo nisu vidjele a onda otišle svaka svojoj kući jer su bile umorne. To je bila prva noć u kojoj su sve spavale mirno. Prvi put nakon dugo vremena imale su osjećaj da je sve u redu i da su se napokon približile rješenju. A isto, bile su opet na okupu a i to je bilo važno. Sutra će se naći i igrati zajedno kao što su se igrale i prije nego ih je Kralj onako napao i dao im taj Ultimatum. Naći će one Sedmu Vilu! Sad su bile sigurne da će se sve dobro riješiti. Da će imati sretan završetak. Da će one i dalje biti Vile a i Zemlja će biti sretnija kada pronađu Nedjeljnu vilu. Prolazilo je vrijeme. Bile su strpljive. Igrale su se, pomagale sebi i drugima taj tjedan, kao što su i prije bile radile. I bile su nekako vedre i vesele. Prošao je tjedan. Polako su počeli pristizati odgovori, baš kao što je Ljubičasta i bila rekla. No one su čekale. Čekale su da se sve skupi, da i one žene i djevojke iz najudaljenijih krajeva Zemlje pošalju odgovore, ne bi bilo fer da otvore jedne a druge ne. Čekale su da stignu svi odgovori a onda će sjesti, otvoriti koverte i vidjeti što je u njima. I onda odlučiti. Prošlo je još tjedan dana. Pa još tjedan. Odgovori su bili pristizali. Prošao je još jedan tjedan. U tom tjednu više nije bilo nikakvih pisama. Odlučile su dakle, da sada sakupe sve odgovore na jednu hrpu, počnu otvarati koverte i vide što u njima piše pa onda će odlučiti tko će biti Sedma Vila. Odgovora je bilo skoro duplo manje nego pisama, ali ipak bio ih je velik broj. Došao je i taj dan. Sjele su se za okrugli stol, pošteno podijelile kuverte i krenule otvarat i čitat. Bilo je tu svega. Najprije su odvojile odgovore koje su pisale djevojke koje još nisu imale osamnaest godina. Njima nisu ni pisale, ali ove su svojim mamama uzele pisma i javile se. Ne možeš biti Vila ako nemaš 18 godina! Zatim su odvojile one koje su napisali muževi žena kojima su pisma poslale. Jer i muževi su pročitali pisma, mada su ova bila naslovljena na žene. Mnogi muževi nisu htjeli da im žene odu i da budu Vile. Pogotovo ne nedjeljne vile. Mnogi su muževi htjeli da njihove žene budu obične žene. I da ostanu doma. Pa su to napisali u pismima. Zatim su tu bila pisma žena koje su živjele kraj vode. Bijela je ipak bila u pravu, jer su te žene pitale kolika je zarada ako one tamo dođu i ako budu Nedjeljne vile?! Ostale nisu ništa rekle na to no Bijela je neko vrijeme trijumfalno hodala oko stola, uzdignute glave sa izrazom lica "jel vam nisam bila rekla?". Hrpa odvojenih pisama rasla je. Onih odgovora koji nisu dolazili u obzir. Bilo je tu i pisama sinova. Koji nisu htjeli da njihove mame odu i da budu Vile. Jer tko će onda biti njihova mama pitali su? Zatim je bilo i odgovora u kojima same žene nisu bile za to da budu Vile. Nisu htjele bit Nedjeljne Vile. Neke su htjele bit na mjestu Zelene, neke su htjele bit na mjestu Crvene. Ponedjeljak Vila nije jako popularna i nitko nije htio bit Bijela Vila. Što Bijelu vilu malo bilo zasmetalo. "Što meni fali?" pitala se. Zašto nitko neće bit Bijela a hoće Crvena i Zelena? Ali nije dugo o tome razmišljala jer je morala čitati iduća pisma. No zapamtila si je to pa si je rekla u sebi "idući put kad će dijelit dane i boje ja baš neću bit bijela i neću bit ponedjeljak". to si je tako zabrundala u bradu da ju nitko ne čuje. I Svjetlo Plava nitko nije htio bit. No Svjetlo Plavu to nije smetalo, ona je dobrica pa je samo bila rekla u sebi "baš dobro da nitko neće. Ja volim četvrtak i volim što sam Svjetlo Plava". Ljubičasta isto nitko nije htio bit. No Ljubičasta je mudrica. Mislila si je ovako "Tja. Nitko ne želi mudrost. Svi misle da je to nešto strašno. A meni to paše. Da budem mudra . I ozbiljna. I da me se poštuje". Žuta je tu i tamo bila u igri. Neke su žene htjele biti Žute ali ne toliko, koliko su htjele bit Zelene i Crvene. Zato Žuta nije imala nikakvih prigovora. Pisma je bilo sve manje. Već su bile postale malo snuždene. Sve same kritike, sve sama odbijanja a niti jednog pisma u kojem bi neka žena željela doć i biti Vila. Osim tih djevojčica. Koje su prije morale odrast. Jer biti Vila nije lako. Moraš malo sazrijet. Moraš školu završit. Moraš znat dati i primiti. A to ne znaš sa osamnajst. To nekad ne znaš ni sa 88, ali nebismo sad o tome, ova priča ne priča o sazrijevanju. Onda je Zelena otvorila jedno pismo.... "Ja bih htjela biti Nedjeljna Vila". .... |