22.09.2008., ponedjeljak
Saga o Lorninom grahu - kraj
|
I sad ako je štovano čitateljstvo u svojoj naivnosti i poštenju mislilo da smo mi sjele i jele taj grah i da je izvješće gotovo grdno se prevarilo. Jednako kao što sam se i ja prevarila misleć "super, sad ćemo sjest za stol i jest". Mislim, svako normalan bi to pomislio, te stoga ne zamjeram štovanom čitateljstvu da je i ono to pomislilo.  No brus. Šipak. Nema odmora dok traje obnova. Nema graha dok Lorna ne kaže da će bit graha! I točka. Dakle, bilo je negdje oko 6 sati kad sam izvela onaj test i uvjerila se 100% da je grah na štednjaku. U pola sedam još smo sjedile oko stola. Razgovor je pomalo zastajkivao, budući da GLADNI ljudi ne mogu puno pričati. Možda oni i mogu puno pričati, ali ne mogu baš pametno pričati. Te smo održavale konverzaciju, sve misleć, sad ćemo dobit jest, pa ćemo utažit tu glad koja je postala osnova naše sveukupne egzistencije tog momenta. Mislim, opće je poznato da ako si gladan da na ništa drugo ne moš mislit nego na tanjur. Pun po mogućnosti. Nnnda. No Lorna nas je iskušavala. Iskušavala je naše strpljenje, naš očaj, našu bijedu, našu glad, naše..... Naime, žena je rekla : idem još napravit štrudlu, nisam stigla, pa ćemo sve pojest zajedno. Kažem, bilo je pola sedam. Ja sam se lagano zalijepila za stolicu, na fulvusici sam vidjela da procijeđuje riječi iz usta, nymphea je pokušavala održati tempo, no što jest jest, nije nam išlo, sve smo bacale gladne poglede na taj grah na tom štednjaku. Lorna je elanom domaćice krenula otvarat pakete tijesta za štrudlu. I radila je to ona brzo , ne mogu reć da nije. Ali , ako u paketu imaš 14 listova, i ako imaš 35 paketa još za otvorit i nafilat, onda moš ti bit neznam kako brz ali takav postupak traži vremena. Osim toga nije imala dovoljno tava i provajna za stotine i stotine tih budućih štrudli od sira te je spravljala jednu po jednu. Stavljala je u pećnicu jednu po jednu hoću reć, o svijete....... Grah je i dalje stajao na štednjaku. Razgovor je zamro. Pogledi su bili upereni prema Lorni, grahu, budućim štrudlama koje nikad gotove. Glave su nam klonule, ruke klonule. Vode, kole, kruha...daj bilo što samo da ne krulji, tako je nekakvo stanje bilo. No Lorna se nije dala. Budući da je obećala da će čitavom naselju napravit štrudlu, a to znači da je obećala ispeći 467 komada za svako domaćinstvo u njezinom susjedstvu, to treba shvatit da taj proces traje. I bingo! Vidi sad. Kaže "nemam cimeta". O svijete...zemljo otvori se.... "sad će po cimet sto posto ići negdje u dućan." pomislile smo sve tri istovremeno te na kraju totalno i definitivno klonule. Odustale. Pogledale ju širom otvorenih očiju iz kojih je izbijala glad. Nevjerica. Nemoć. Jad. Te stane objašnjavat ZAŠTO nema cimeta.  Trajalo je to objašnjenje nekih 5 minuta. Sad, pet minuta je dosta relativan pojam. Ako si na primjer UPRAVO JEO, onda ti 5 minuta ništa ne znači. No ako na primjer nisi JOŠ JEO, te ČEKAŠ DA BI JEO, onda je 5 minuta jedna sasvim druga priča. Jedna sasvim druga stvarnost. Onda je 5 minuta tragedija!!!!!!!! Stoga smo odlučile stvar primit u svoje ruke!!!! Eliminirat Lornu i uzet taj grah sa tog štednjaka bila je jedna od varijanti. Nagovorit dijete da nam da graha bila je druga varijanta. Lornu zatvorit u podrum, zaključat ju te pojest taj grah bila je treća varijanta. Zvati policiju bila je četvrta varijanta. Mislim dosta varijanti je bilo u igri, očajni i gladni ljudi nisu i prisebni ljudi. Gladni ljudi koji čekaju da se donese cimet iz dućana koji je udaljen cca 250 kilometara simo i tamo nemaju puno strpljenja kažem vam. No sad moram pohvalit Lornu, jer ipak je napokon SHVATILA!! Lampica joj je sjevnula, mislim znala sam ja da je Lorna pametno jedno biće. Pogledala je dakle na sat. Reći ću vam koliko je bilo!! Bilo je već skoro 9 sati navečer. Ako uzmeš u obzir da smo od kuće sve krenule negdje oko 5, ako uzmeš u obzir da smo hodale bespućima hrvatske stvarnosti oko 45 minuta, a to iscrpljuje, mislim hrvatska stvarnost iscrpljuje rekli vi što hoćete, te moraš jest jerbo energije za istu inače neš imat, dakle ako sve to uzmeš u obzir ondak moraš znat koliko smo već gladne, iscrpljene i jadne bile!!! Pak je na kraju i Lorna to shvatila. Te rekla dugo dugo isčekivanu rečenicu :"dobro, sad ću zagrijati grah". Našto smo sve tri šutjele, s poštovanjem. Zaista je stavila tanjure, zaista je stavila vilice i žlice, zaista je stavila salvete. Mislim, sve je izgledalo kao da ćemo ipak i napokon jesti.  I tako je bilo. Sjele smo i jele. Svaka pohvala grahu . Svaka pohvala i štrudli koja je napokon bila gotova. Bar prvih 10 je bilo gotovo od onih potencijalnih 1245 koliko ih je trebala napraviti. Eto. To još nije kraj. Sad ću još kratko opisati, kako smo nakon graha izvadile svoje četkice za zube i piđame. Pitala sam "di je kalodont?". Mislim nisam uzela kalodont sa sobom jer svako dobro domaćinstvo ima svoj kalodont. Lorna je pitala "što će ti kalodont?". Ja sam rekla "pa da operem zube". I još sam pitala "di ćemo mi spavat?" vadeći svoju piđamu, a i nymphea i fulvus su radile to isto. Lorna je ostala zabezeknuta. "Kako spavat?" pitala je. Mislim, eto, što da kažem. Nije nam dala da prespavamo kod nje neg smo morale ić doma u ta doba kad je vani sve opasno i mračno i hladno i kad zna se dobro ima egzibicionista ima, onih koji ti pišu pokazuju i podzemnog svijeta i dilera. I onih koji ti drogu nude. Sve vrvi od kriminala u ta doba, a ona nas poslala van neka idemo i neka se snalazimo kako znamo. Eto.  Budući da se danas ipak javljam to znači da sam (nekako) sretno stigla doma. |