17.09.2008., srijeda
|
Ovo će biti dug post. Na moru sjedim na klupici, intelektualno razmišljam, promišljam o kvantnoj fizici te stvaram u glavi nove teorije.  Einsteina ću pobit samo moram još malo vremena si dat, te neke jenađbe još proradit, daklen tako razmišljam kadli iz jednog jedinog dućana izlaze otac i sinak. Otac cca 30-ak godina te sinak cca 3 godine i 4 mjeseca. Sinak se duri ali onako nekako pristojno se duri. Otac se ljuti. Govori "nosit ćeš taj vlakić rekao sam" no takvim tonom da me odmah izbacio iz mojih proračuna te pažnju usmjerio na samoga sebe. Na žalost moje pobijanje Einstainove teorije relativnosti morat će malo pričekat.Dakle moja pažnja je sada usmjerena na njih dvojicu od kojih je jedan nejak i dijete, a drugi neuk i veliko dijete no napokon je našao nekoga na kom se može iskalit. E dakle, predstava se nastavlja jer otac je sada shvatio da ima nekoga u svojoj okolini na kom može iskalit sve svoje frustracije skupljane tokom godina a koje nije rješavao na vrijeme i sa voljom jer kukavica bio. Pa je tako krenuo pokazivat svoj autoritet djetetu od cca 3 godine i 4 mjeseca. .. Bilo je to sve dosta degutantno pa neću ponavljat detalje. Scena završava ovako : ja sjedim na jednoj klupi, na drugoj sjedi sinak a otac sa grane trga šibu. I govori "sad ćeš dobit batina". Ja sam se doslovno smrzla. Razmišljam "idem mu reć" no druga strana mene govori "ne mogu, okomit će se na mene ništa neću postić". Kako to nisam više mogla gledat ustajem i odlazim. Kasnije sam razmišljala što sam trebala napravit u toj situaciji i shvatila kako sam trebala reagirati. Trebala sam otić do njih i kao prava plavuša pitati "molim vas koliko je sati" ili "znate li možda gdje je turistička zajednica?". Tako bih razbila dinamiku scene, razbila bi napetost, "spasila" dijete od očeve šibe, a njegovu agresiju razbila bih u komadiće. Samo da sam se sjetila! A nisam. Jer sam bila zblesirana. I u šoku, jer nisam mogla vjerovati da u 21. stoljeću civilizirani ljudi mogu tako razgovarati sa svojim djetetom. Dok sam ja tako bila u šoku izgubila sam dragocijeno vrijeme. No naučila sam za drugi put. Nisam o tome htjela pisati. To se dogodilo, reagirala nisam, meni ide u minus ali sam naučila kako ću reagirati drugi put. Htjela sam pisati o tome što se dogodilo jučer. Vrlo slična situacija. Nama su u naselju napravili ograđen prostor za pse. Budući da je Mali Pas gunđalo i ljutko to smo odlučili da ćemo uredno i sa voljom ići u to ograđeno igralište e da bi se naše Malo pseto naučilo družit s drugim psima. O tome kako to izgleda pisat ću u jednom drugom postu. Sad ću pisat o familiji koja je došla sa svojim psom. Mama, tata, sin i pas. Pas je i prije dolazio tamo ali samo sa gazdom. Pas je duplo veći od Malog Pasa no ne spada u velike. Žilav je, smeđ i ima glavu kao buldog. Ne znam koja je pasmina. Igrao se i skakao sa drugim psima. Sve pet. Jučer je familija odlučila održat predstavu za nas laike, tek toliko da vidimo što se sve u 21. stoljeću, u civiliziranom društvu kakvim se mi volimo nazivat, može događat. E dakle, prvo je krenulo sa rečenicom Oca "lupi ga nogom u rebra". Ono, ničim izazvanom, i neočekivanom. Mi smo , vlasnici, stajali tamo svako gledajuć svog psa i nešto malo pričajuć između sebe, no ta je rečenica izazvala kao neki šok, ono svi smo zašutjeli. Ja sam mislila "ne čujem dobro, jel on to stvarno rekao?" a jedna žena (svaka joj čast) odmah je reagirala, za razliku od mene koja se zblesiram i 30-ak sekundi ostajem u šoku kod takvih scena pa ne reagiram na vrijeme, dakle ona je rekla "kako lupit ga nogom? Psi se ne tuku. Ja bih najradije udarila svakog onog tko tuče psa". To je rekla i maknula se malo dalje od svih nas. Rečenica je ostala visjeti u zraku. Predstava se nastavlja. Sinak, Tatin sinak kreće nama ostalima pokazivat tko je On i tko je njegov Tata. Te kreće maltretirati psa. Što mu je radio, nije bilo za gledat. Navlačio ga je, sjedao na njega, za ogrlicu ga vukao. U svakom slučaju to nije bila igra, to je bila predstava. To nije bila iskrena igra djeteta i psa, to je bio šou za nas ostale kojim je jadno dijete pokazivalo "vidite što ja mogu svom psu". Imao je frizbi pa je taj frizbi bacao. Pas ga je vraćao, ali dijete je , na žalost već manirima silnika frizbi otimao psu i ponovo bacao. Zatim bi opet sjeo njemu na leđa. Pa ga vukao. Ma odvratno. E sad. Budući da je tu bilo cca 9 pasa i cca toliko vlasnika bacanje frizbija rukama djeteta koji već sad u sebi ima agresivnosti na bacanje nije bila šala. Kreneš se bojati da će frizbi završiti tebi na ili u glavi ili nekom psu u ili na glavi. U svakom slučaju situacija kreće bit napeta i nekako neprirodna. I onda još jednom ta ista rečenica "lupi ga nogom u rebra, neće on to ni osjetiti". Od Oca silnika. Djetetu. Budućem silniku. Ona žena odlazi. Ja zblesirana stojim. Gledam i nevjerujem. Ostali šute. Vjerojatno isto u šoku kao i ja. MAMA ŠUTI I GLEDA. U jednom momentu mama kaže "ajdemo polako ovo postaje opasno". E sad! Ta me rečenica dotukla. Kockice su se posložile. Tu smo! Svjesna si svega ali šutiš. I onda sam postala ljuta. Mama se do tada nije primećivala. Nekako smo ju svi zaboravili u tim trenutcima predstave. Sad se ona javlja i sad shvatiš da je ona svjesna svega ALI ŠUTI. Ja počinjem tiltati. Mislim se "odi ili će biti svačega. Nećeš moć prešutit". Te odlazim. Ne znam kako je završilo sve to. No jutros se probudim i prvo mi je bila ta slika tog djeteta i tog jadnog psa. I onda ljutnja na tu mamu koja niti jednog momenta nije rekla "nemoj bacati frizbi tu ima ljudi i tu ima pasa, mogao bi nekoga pogoditi". Trebala je to reć! Morala je to reć! To je njezina obaveza da to kaže! A nije rekla, ništa nije rekla. Dobro jutro tugo. Dobar ti dan agresijo i silino. "Ovaj svijet je opasno mjesto za življenje, ne zbog onih ljudi koji su zli nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne poduzimaju“. A.Einstain Žao mi je da je svijet takav. Jučer nisam imala prava ništa reć, ništa napravit. Onda na moru jesam ali nisam znala kako. Znam za ubuduće. Međutim vidim što će se dogoditi. Točno znam što će se dogoditi. Dam se kladit da će taj pas biti zatučen jednoga dana od tog istog Oca. Jer otac će reć "pas je bio zločest. Napao je tog i tog, morao sam ga zatuć". I svi sretni i zadovoljni. Znam to jer to se već događalo. Lancima zatuku psa. Na njemu iskale sve svoje frustracije. I onda kažu "pas je bio zao". A "prijatelji životinja", zatim ljudi kao što sam ja bit će ismijani jer "pas je bio zao trebalo ga je ubit, što se vi tu pjenite". I mi ostali, malo manje agresivni i malo više pitomi, povući ćemo se jer ne znamo se adekvatno boriti protiv takvih silnika i drznika. Možda sam jučer trebala nešto reć. Ne znam. Međutim mi moje dosadašnje iskustvo govori da od toga nikakve koristi. Kad kažeš nešto agresija se okreće na tebe. I ništa ne postižeš. Osjetila sam to na vlastitoj koži već previše puta. A postigla nisam ništa. Osim da se takvi ljudi osjećaju napadnuti te im ti postaješ neprijatelj nambr van. Stoga sada prešućujem ako nije direktno uprereno protiv mene. Ili mog psa. Ili mog života. Ne petljam se više. Bar ne dok ne nađem način da se upetljam a da time nešto i postignem. Kao ono na moru kad sam shvatila što treba napravit. I tako ću ubuduće kod takvih situacija reagirati. No za ovu situaciju ne znam što bi trebalo napravit. Reći ženi "dajte recite djetetu da ne baca frizbi na nas i naše pse?". O neee. Jer ona je to vidjela, ona je to znala. I nije reagirala. Moja bi ju rečenica samo dovela do toga da napravi BAŠ suprotno. Ne znam. Stvarno ne znam način kako se "boriti" protiv takvih situacija. |