01.08.2008., petak
|
I što? Kad te neće neće te i nemoš ti tu ništa. A evo kako je to bilo. Lijepo sam jučer ispratila Malog Pasa i Muško na more. Mislim da budem iskrena nisam ih baš ispratila, spavala sam, al da nisam spavala sigurno bi ih ispratila.  Naime išli su ujutro u 4 sata, mislim di ćešu 4 ujutro nekog ispraćat. To nije ije humano. Daklen digla sam se ujutro, sama od sebe. Nije bilo grebanja po mojoj već izgrebanoj ruci, nije bilo jezika u uho od strane mog pasa. Nije bilo iritantnog "vau" koje u našem jeziku znači "piški mi se, diži se, vodi me van".Niš od toga nije bilo. Život je krenuo bit lijep. Mislim dan je prekrasno počeo. Pak sam došla na mrski posao, al držala me misao da se vraćam doma a onda raj, sloboda! Pak sam u 16 sati lijepo POLAKO počela skupljat svoje krpice i stvarat plan za popodne. Plan je bio jedinstveno dobar. Prvo kupanje. Ondak uživanje u samoći. Ondak spavanje dijagonalno po cijelom krevetu. Taj dio sanjarenja mi bio najdraži, zato što inače spavam tako da izmišljam položaje. Joga položaji su amaterizam prema onom kako ja moram spavat. Jer kad krevet dijeliš sa Malim Pasom koji migrira tokom noći onda ti je to tako. Mali Pas se premješta jedno 136 puta. Svuda ga ima, po cijelom ga stanu ima al nikad neznaš kad će odlučit da legne na tvoje noge. Ili glavu. ili ruke. ili.... E da. I sad ja u stanju anđeoske nevinosti krenem kući. Mislim se na putu : vidi ovo ti je prvi dan nako 3,5 godine da ne moraš žurit doma, da ne moraš šetat pasa, da si NAPOKON sama, sad se opusti i uživaj. Pak u stanju dobrote i ljubavi prema cijelom svijetu i šire dođem, ostavim torbu, stavim vodu za kavu kadli me neka zla sila odvede prema telefonu i automatskoj sekretarici. Ne moram valjda posebno naglasit da je tamo NARAVNO bio HITAN poziv. E sad. Vratim poziv ipak čovjek sam, jebemti mislim se jel mi to baš treba u životu?!?. Prijateljica me treba. Odmah. Sad. Neizostavno. Ona ne može se sagibat ni dizat jer kičmu operirala. "Odi samnom molim te ja ništa ne mogu". i štoš? Gasi štednjak, miči vodu, pozdravi se sa rajem o kojem si sanjala, sjedaj u auto i kreći na drugi dio grada. O detaljima neću, samo da kažem da sam doma došla oko devet navečer sva izmoždena. Jest, učinila sam dobro djelo. Jest , pomogla sam. Je drago mi je da sam bila od koristi, al čovječe propade mi sva moja teorija o slobodi i opuštanju. Pak sam danas opet neispavana. I umorna. A nisam to mislila bit. Nikako nisam mislila bit.  Zato danas , poučena iskustvom, neću stvarat nikakve planove. Samo ću se pravit da me nema. Da ne postojim. Da nisam čula telefon i da mi sekretarica pokvarena. Tak ću se pravit. Jer čovječe mira nemam!  Vremena nemam. A na more moram ić. A kak da idem ak ni kartu još nemam? Ni stvari nisam ni krenula mislit o njima a kamo li slagat. Eto. Stoga ako danas slučajno recimo zarati ja se neću obazirat i bok! Pravit ću se da se to nije dogodilo.Živjet ću u svom svijetu. Svijetu pakiranja. Jer inače, ako se sve skupa ovako nastavi nemam blagog pojma kad ću se ja to uopće za more spremit. Kad pitam ja vas??? |