03.07.2008., četvrtak
Intermezzo
|
Ja neznam kakvo sam ja to žensko biće? Ja sam neki mutant što li?  Naime kad čitam literaturu ili gledam neki film ili slušam živuće likove pri kakvom intervjuu sve su to neki ljudi koje obožavaju svoje muške ili ženske partnere ovisno o tome koji spol priča. Žene -te su vrijedne, te su marljive, te su požrtvovane, te nalaze lijepu riječ za svoje muške partnere. Te im ništa nije teško za te svoje muškarce napravit. I obratno. Muškarci su mahom oženjeni ili u vezi sa vilama. Boginjama. Pažljivim i požrtvovnim ženama. Ivanama Orleankama. I sad... budući da kod mene osobno to nije slučaj dalo mi misliti. Kod mene je slučaj da mi moj muški partner cca 60-64,6% vremena ide na živce. Najgore mi kad mi puše za vrat. Ono, kad nekud idemo skupa a njemu dosadno. Pa cupka. I puše mi za vrat. I širi mi nervozu i svoju nervoznu energiju. Na primjer odemo kupit meni čizme. Ja ga ne zovem da ide samnom no on hoće. ("ko te zvao" mislem se u sebi u takvim trenucima "samo ćeš mi puhat za vratom a onda će svi okolo pričat kako si ti dobar i divan i krasan i kako hoćeš ići samnom po dućanima") I uvijek se te crne slutnje i ostvare. Dođemo u dućan, probam jedne čizme a ovaj već govori "kupi, kupi". I puše mi za vratom i cupka i okreće očima. Tada mi dođe da mu stavim bombu u đep. Neku dosta jaku. Onu koja će ga sigurno raznesti u hrpu komadića. Koji neće cupkat.  Komadići mislim.Ili ... kad se sjedne nasuprot mene, prekrsti ruke i bulji. E tad mi ide 100% na živce i najradije bi mu ,da imam pištolj ,sprašila metak točno nasred čela. ili ... kad mi kaže da ga probudim. Onda kad ga probudim kaže "još 5 minuta". Pa onda "još 5 minuta". Tad bi ga zadavila golim rukama. Brzo i čisto ubojstvo. S guštom! (Tu sam se naučila da ga samo jednom prodrmam. Grubo. Jebemti nježnost kad ne pali. Znači grubo ga prodrmam, kažem "ja idem ti kako hoćeš"). Pak odem. ili ... kad hoda iza mene. Tad mi krene misao o dva metka direkt u srce . Tako da budem sigurna da je 100% mrtav! Nije mi dost što MaliPas hoda uporno iza mene, još mora i ovaj hodat!  Malo pseto mi neda disat. Ja u kupaonu on u kupaonu. Ja u kuhinju on u kuhinju. Ja u hodnik on u hodnik. Ja na stolac on na stolac. Ja na krevet on na krevet. Ja na prozor on na prozor. Prati me u stopu. Uvijek! Stalno! To nekako izdržavam. Al kad te u stopu prate dva muška lika, jedan pas, jedan čovjek, e ondak je to već puno teže za izdržat.  Kod takvih situacija već razmišljam o gaženju. Kao ja vozim auto a on leži. I ja prelazim , prelazim, prelazim..... Ima toga još. Mogla bih ja naprajat do preksutra no mislim da sam uspjela izreć osnovnu misao. Uglavnom poanta ove priče je da mi muški pratilac većinom vremena ide na živce. Mislim da bude jasno, znam da i ja njemu idem na živce! Isto cca 60% vremena. I ako nam se onih 40% vremena kad jedno drugom neidemo na živce poklopi ondak je sve u redu.  Ali to su rijetki petci. Obično je ili njegovih 60% u igri ili mojih 60% pak to rezultira da većinom vremena jedno drugom idemo na jetra i u glavi imamo ubojite misli. I sad... Ja čitam literaturu, obično neku žensku i te žene na sva usta hvale svoj život sa tim i tim muškarcem. Kao njima dobro. Kao oni divni. Kao oni predobri. Kao život s njima je bajka. Kao nebi se mijenjale nizašto. Kao nije njima teško svojim Muškarcima napravit sve... .... Ili obratno. Ako piše muško onda su žene prekrasne i predivne. Nigdje u literaturi nikakve ni najmanje naznake, ni najmanjeg znakića da bi neko nekom išao na živce. Mislim ono sve bajke i sve idile. I svi se vole i ljube od rođenja pa sve do svoje smrti. I šire.I sad sam se ja pitala - ili literatura laže ili ja nisam normalna?  Na pitanje još uvijek nemam egzaktan odgovor no sklonija sam vjerovati prvoj varijanti. Onoj da literatura laže.  Laže čovječe sve u šesnajst! Nemože to bit! Jer tko te muškarce može volit 100% vremena?  Tko pitam ja vas? Dakle lažu! E sad mi se postavlja pitanje, zašto lažu? Pak nakon razmišljanja imam odgovor na to. Živjeli su dugo skupa. Onda jedno umrlo. Onda prošlo vrijeme i ono drugo zaboravilo onih 60 % kad mu ono drugo išlo na živce. Pak se sjeća samo onih 40% posto pak tih 40% uzdiže u nebesa. I s tih 40% meni radilo komplekse manje vrijednosti Dok ih nisam pročitala!!! Ko knjigu sam ih pročitala!!!!. I sad kad čitam neku knjigu, gledam neku seriju ili slušam živa bića kako u nebesa uzdižu svoje bračne i (ili) ine partnere , sad se samo superiorno nasmiješim i kažem samoj sebi "ajme što lažu nemoš vjerovat". I oma mi bude lakše. Oma se osjećam bolje. Oma dozvolim svom mozgu da i dalje smišlja najmučnije metode ubistva onog drugog. Jer stvar ti je u razumijevanju. Razumijevanju literature! Ako shvatiš da literatura laže i da si ti normalan, život odmah krene bit ljepši, a inkvizicijske sprave u tvojoj glavi dobivaju smisao. Malo pomalo postanu sve perfidnije i profesionalnije. A ti napokon kreneš uživat u konstruiranju istih umjesto da se grizeš zbog osjećaja krivnje. |