19.06.2008., četvrtak
  Nnnda dalo mi posla ja uopće ne znam jel ti ljudi razmišljaju  i ako da o čem razmišljaju.  Mislim, dat mi posla di toga ima? I sad moram radit a ne mogu se pripremat, fizički i psihički za sutrašnji sastanak Udruge Gepek alias Veselih Pljoskica. Jest, istina da se ne veselim početnoj fazi sastanka jer će ta bit na parkiralištu, te cure niš bolje neznaju. Lijepo sam ih odvela u restoran, misleć shvatit će da imaju posla sa kulturnom, pristojnom i ozbiljnom osobom pa će idući put bar pokušat prihvatit civilizirane norme ponašanja . Al sam se zabunila. U procjeni sam se zabunila.To samo parkiralište hoće! Tamo jedu kolače, tamo se raspričaju i maknut ih s parkirališta nemoš ni za centimetar. Nemoguća misija. A ja u tom naselju živim. I što? Neka me neko vidi kako se družim i vrtim oko automobila stavit će me na crnu listu. Reći će "ova je sumnjiva" i okretat glavu od mene. Šaptat mi iza leđa. Pričat da sam čudna i pri tome stavljat prst na glavu. Onako. Pak kad ćemo mali pas i ja prolazit naseljem nastajat će šutnja. Značajna. Jerbo glasovi se brzo šire. I ondak ću se selit morat. Ne to Gepek Cure uopće ne zabrinjava. Baš njih briga što ću ja morat u izbjeglištvo. Što ću bit višak u vlastitom naselju. Što će me istjerat odtamo. Ne niš to Udrugu Gepek ne dira. One su takve i gotovo. Samo sebe gledaju i samo o sebi misle. Njima dobro, znam ja. Navikle su na parkirališta  , na otvoren prostor. Naviklo je to na čudne poglede ljudi. Njima to normalno. I kako ćemo s takvima u Europu? Kako pitam ja sebe, al odgovora nemam. A u Europu se mora kaže mi moj premijer. Ozbiljnog lica. Laprda ozbiljnog lica e to mu cijenim. Još mu više cijenim što svoje laprdanje smatra ozbiljnim. Što uvjeren da priča pametno. E takvi su mi najdraži. Di sam ono stala. Aha, kod UdrugeGepek. Daklen budući da radim jer mi posla dalo  nemam se vremena psihički pripremat za povijesni susret.Za stajanje kraj automobila. Morat ću si crne velike naočale na nos stavit. I maramu oko glave svezat. Probat ću nabavit maskirnu odjeću. Pravit ću se da sam grm. Ako prođe neko poznat ja ću se umirit. Taj će ondak mislit da prolazi uz grm, a ne uz mene pa ću možda na taj način izbjeć opće naseljsko negodovanje.Eto, al za to eto nemam vremena. Jerbo radit moram! Ja radit????  Pa di toga ima? Jer nije lako do maskirne uniforme doć. Nije to dođeš u dućan i kažeš : dajte mi jednu maskirnu uniformu. Dajte mi grm kupine naprimjer.Neide to tako. Nego moraš se prvo infiltrirat u militarističke redove. A ondak il tražit il drpit. A kad ja da to napravim kad pitam ja vas? Ujutro radim, popodne radim i kad da se onda infiltriram u militarizam. Kad? No sve to cure Udruge ne zabrinjava. Idem sad radit jer mi sudbina takva. Tako mi priredila i niš se tu nemože. Ovaj post stavljam u kategoriju : laprdanje na kub kubova (znači kubno laprdanje) inspirirano gledanjem TV dnevnika. Detaljnije : inspirirano govorima premijerovim |