E sad dolazimo do tamo gdje je meni najljepše.
Muškarac kaže "Meni je najljepša Skadarlija." Ja kažem "ma to je mala uličica". On kaže "zato ju baš i volim". Šipak ju on zato voli. Prošli put mu jedna recitirala. Drugi put će nogom dobit u cjevanicu kad mu opet bude recitirala pak da ga vidim kak će volit Skadarliju...
A ja više volim monumentalnost. Što ću s malim uličicama pa bile one i Skadarlija?
Tvrđavu ti meni daj! Kamen! Sigurnost! Pogled odozgora. Neka imam osjećaj da sam velika. Kad već nisam.
Daj mi pogled na Dunav. Širok. Daj mi pogled na bijelu lađu koja njime plovi. Daj mi pogled na spajanje Save i Dunava. To ja hoću! Osjećaj prostranstva hoću!
Zato volim Kalemegdan i njegovu tvrđavu!
"..Najlepši je i najveći beogradski park, istovremeno je i najznačajniji kulturno-istorijski kompleks, u kojem dominira Beogradska tvrđava iznad ušća Save u Dunav. Naziv Kalemegdan odnosi se samo na prostorni plato oko Tvrđave koji je osamdesetih godina 19. veka pretvoren u park. Plato je, dok je Tvrđava bila glavno vojno uporište Beograda, služio da se neprijatelj osmotri i sačeka za borbu; zbog toga i njegovo ime potiče od turskih reči "kale" - grad, to jest tvrđava i "megdan" - polje. Turci su Kalemegdan nazivali i Fićir-bajir što znači "breg za razmišljanje".
Kad je mali pas još bio buhica od psa bili smo s njim u Beogradu. Bila zima. Bili na Kalemegdanu. Sve je bilo bijelo od snijega. Mislim da je bilo -16 stupnjeva celzijusa. Mali je pas bio smrznut. Svi smo bili smrznuti. Stalno je bio pod mojim kaputom, meni na rukama. Pa smo se sad sjetili :"sjećaš se kako sam stalno nosala malog pasa? Hvala bogu sad ga nema , ruke mi slobodne". A buhica od psa izazivala je ogromne izraze oduševljenja "vidi kera! al je sladak. jel mogu da ga dragam?" i tome slično. (u Bosni je ovako :"vidi cuke...al je sladak.." ostalo sve isto..)
Naravno niko nikad mene primijetio nije.
Sad je konkurencija ostala doma pa se tu i tamo neki pogled svalio i na mene. Meni to dost. Nisam ja od velikih zahtjeva. 
Al čovječe ne bi bilo fer da sam toliko puno vremena utrošila u svoj izgled, te odjeća, te frizura, te nakit... a onda se pojav mali pas i sve mi padne u vodu. 
Nnda. Dakle svadba je bila u okviru Kalemegdanske tvrđave. Da je mene netko pitao ne bi bolje odabrao. Tu se nalaze dvije crkve. Jedna je crkva Sveta Petka. Sveta Petka je zaštitnica žena. Ispod crkve je izvor vode za koji se vjeruje da je čudotvorna. (BTW oma sam kupila drveni privjesak- Petku. S jedne strane Djevica Marija, s druge Sveta Petka. Zaštite nikad dovoljno). Ta je crkva nešto kao naša Kamenita Vrata. Dođeš, upališ svijeću i zamoliš svetu Petku za nešto što si želiš. Uroniš ruku u vodu.
Druga crkva je Crkva Ružica. Ružica je zaštitnica vojnika. E tu smo se mi vjenčavali.
"..Da sam juče umro, ne bih znao da je crkva Ružica, ona ispod Zindan kapije Beogradske tvrđave, zapravo crkva Roždestva presvete Bogorodice i da je, po svemu sudeći, njen ktitor bio despot Stefan Lazarević?! Ona je, dakle, najstarija beogradska bogomolja.
Arheolozi i istoričari se još natežu oko toga gde se prvobitni hram nalazio: da li na istom tom mestu ili gde drugde. Ne znaju ni da li je tada, između 1402. i 1427. godine, podignut nov ili samo obnovljen postojeći.
U svakom slučaju, kada su Turci osvojili Beograd, crkva je sigurno bila razrušena ili pretvorena u barutanu, i u takvom stanju je dočekala 1867. godinu, kad je knez Mihailo od Ašir-paše primio ključeve grada. Veoma brzo, zapravo decembra iste godine, hram je obnovljen, a osvetio ga je mitropolit Mihajlo Jovanović.
I kao što je Ružica vojnički, muški hram, tako je i kapela svete Petke ženska bogomolja. Postoje izvesni podaci koji govore da su u Beogradskoj tvrđavi svojevremeno bile čak četiri crkve i da su sve imale – ženska imena. Mogući ostaci jedne od njih mogu se nazreti ispod severnog podgrađa, na padini koja se survava ka Donjem gradu i Kuli Nebojši..."
Uđeš dakle u crkvu Ružica. Stojiš. Na vratima piše : zabranjeni mobiteli, zabranjeno fotkanje, zabranjeno...sve.
U kutu zbor. Mladenci na vrhu crkve. Nama okrenuti leđima. Iza njih kumovi. Kumovi drže svijeće u rukama. U svakoj ruci po jednu. Cijelo vrijeme obreda oni drže upaljene dugačke svijeće. To meni genijalno!
Dolazi pop. Izlazi i pjeva. Nešto priča no mi nečujemo. Ja dotle fotkam.  što stignem i mislim da me nevide
Muškarac se nagne k meni i veli "gle luster. vidiš od čega je napravljen?"
Gledam al ne vidim. I onda mi on kaže : "od metaka i kubura".
I zagledam se u luster. Bingo! Točno! Metci i kubure. Mrak!
(slika mutna. nisam mogla bolje. par očiju s negodovanjem gledalo u mene. al morala sam fotkat pa kud puklo da puklo).
Luster je ogroman a takvih ima tri. I svi napravljeni od metaka i kubura!
Onda pop odluči da dosta bilo na vrhu crkve idemo u sredinu. Dovede mladence do sredine te počne pjevat. Zbor ga prati na staroslavenskom.
Pored njega dvije krune, između kruna čaša vina. (To vino smo doma spremali. I tu sam dala svoj skromni doprinos. Mlada htjela natpis sa njihovim imenima zaljepit selotejpom. E tu sam se pobunila! "Moš trakom". "Ne mogu trakom neće držat" "Držat će vjeruj mi" - to znam zbog soka od bazge. ) "Pop će da poludi" reče Mlada i ostavi tako.)
A onda je krenulo! Pop pjevao , pa pričao, pa vodao mladence okolo. I jadne kumove sa upaljenim svijećama. Nas pomicao.
Pa im ruke svezao. Pa se obraćao nama. Pa , glasom glenim, jakim govorio "jel se ima što za dotat?" mi šutimo "nema" odgovara si sam. "Jel se ima što za oduzet?" , opet mi šutimo, pojma nemamo jel se ima il nema pak si odgovara sam "nema". Pak im želi "bogato potomstvo". Pak im priča "da muškarac mora voljet ženu a žena slušat".
E na to se svaka ženska glava u crkvi krenula klimat. I mladenkina se krenula klimat al se ista suzdržala. Samo na kratko. Kasnije je rekla što ona o tome misli.
I onda ih je vjenčao stavivši im krune na glave. Kod stavljanja krune pitao to što mora pitat. Tipa "jel vi mislite ozbiljno i hoćete li zaista?". No izgleda da mladenci misle ozbiljno pak su tako i odgovorili.
I tu se nema što dodat. Ni oduzet.
Onda su popili vino. Onda smo shvatili da je prošlo već sat vremena. I izašli van.
I krenuli na pravu svadbu al to ću preskočit. Stvarno je bilo fenomenalno.
Ako se itko zna zabavljat onda se zna tko je to!
Muzika uglavnom hrvatska.
Pogled iz restorana predivan. Puno ljudi, najviše mladih. Plesali su do ujutro bez prestanka. Ja sam najviše fotkala ili sjedila. U neko doba sam se sjetila - čovjeće pa ročkas mi je. Pak sam si popila čašu rakije i čestitala sama sebi. I Muškarac se sjetio pa mi pusu dao. Pak sam imala rođendan na kojem bilo 180 gostiju.
I još jedan biser kojem se još uvijek smijem. Pitali smo Mladu "oćete vi otvorit ples? Kod nas u rvackoj običaj je da mladenci otvaraju ples". Veli Mlada "pa hoćemo ali On baš nezna plesat. Više je ko ukočena kokoš".
e TA UKOČENA KOKOŠ plesala je cijelu veče! I to ko Travolta! Ono, bio je naprosto fenomenalan. Pitam ja Mladu "kako bi izgledalo da zna plesat?" Odgovara mi ona :"čuj, ovo je i za nas čudo. Cela njegova familija se isčuđava. I ja sam ga pitala - što je tebi- a on je rekao -e kad toliko plaćam svadbu ima da se i zabavim do jaja -" (o.a. sa djecom je plesao, na rukama je hodao. i cijelu je noć sve zabavljao).
Toliko o tome koliko jedni druge poznajemo...
...u idućem nastavku još samo slike bombardiranja, slika hrvatske ambasade i štovano čitateljstvo može odahnut od ovog dugog feljtona o Beogradu.
Namjera mi bila da pokažem toplinu i širinu duše toga grada..jer u vlastitom okruženju osjećam hladnoću i mržnju prema istom. Pa je ovaj feljton moj odgovor takvima.
Moš eventualno mrzit ljude (što baš nije praktično) no nema smisla mrziti grad. Nema smisla mrzit drugu vjeru. Širimo ekumenizam. Ako iskreno vjerujemo u istog Boga zar je važno kakvo je njegovo ime?
Bar pokušaj upoznat prije nego nešto odbaciš...
|