Hrvatska kuna je 10 srpskih dinara.
Za 8000 dinara dobiješ 100 eura.
Stoga ću drugačije posao sa šleperom organizirat. Ovako : kupit ću tu eure za 7,3 kune. Onda ću otić tamo i prodat ih za 8000 dinara. Onda ću za te novce kupit cigareta ko u priči. Onda ću doć tu pa ih prodat. Cigarete mislim.
Ha!
Nnnda. Vratiš se doma, legneš u krevet koji tvrd, tuđ, bez mojih skupih madraca koji imaju funkciju održat staro umorno tijelo u dobroj kondiciji. Legneš znači, zaključiš da je sve tvrdo i zaspiš ko beba jer si umoran na kvadrat.
Iduće se jutro probudiš, skočiš iz kreveta, obučeš traperice te razmaženo tražiš doručak.
Pripreme za svadbu u punom su zamahu. Na ormaru visi vjenčanica umotana u neprozirnu foliju. Po kući se hoda u novim cipelama da se razgaze. U frižideru pripremljeno jelo za goste. Stavlja se cvijetni lanac na ulaz stubišta. Dižu se i miču tepisi.
Moj skromni doprinos bila je ideja da se stavi mašna na vrata stana. Kad se mašna stavila nije mi pasala bijela mašna na bijela vrata, pa sam sugerirala da prefarbamo vrata u smeđe. Što su s gnušanjem odbili. I još su mi se smijali. Te sam stoga povrijeđena! Tako me odbit..
OK. Siti smo a mlada mora frizeru.Usput rečeno mlada je najviše kul. Mrtva-hladna. Mi ostali pomalo nervozni, ona 100% mirna.
Tko će ju vozit? Mi? Di je to? Kraj "ateljea 212". Bingo! Napokon! Napokon da ga vidim!
Muškarac ko Muškarac više je prirodni tip. Pitaj ga koliko svjetlosnih godina je udaljena ta i ta zvjezda odmah će ti reć. No reci mu da se veseliš da napokon vidiš Atelje 212 i gledat će te pogledom "što ova priča?". Pak sam mu objasnila svojim riječima :"ma to ti je kazalište koje iznjedrilo sva velika glumačka imena. Najjače kazalište u bivšoj Jugoslaviji. Kao naša Gavela recimo no puno jače. "
"..12. novembra 1956. godine, u maloj sali stare “Borbe” ispred 212 stolica, premijerom komada “Faust” u režiji Mire Trailović, počeo je život pozorišta Atelje 212. Osnovala ga je grupa glumaca, reditelja, pisaca, muzičara, u trenutku kada se pojavila potreba za pozorištem koje će igrati novu avangardnu dramu od velikog uticaja u Evropi u to vreme.
Atelje 212 je bilo prvo pozorište u Istočnoj Evropi koje je igralo “Čekajuci Godoa”, Semjuela Beketa, 1956. godine. Veliki uspeh ove predstave omogućio je čitavom nizu drugih avangardnih drama i autora da se pojave u pozorištu. Sartr, Fokner, Jonesko, Kami, Pinter, Adamov, Ruževic, Džojs, Žari, T.S. Eliot, Vitrak, Šizgal, Kopit, Žene, prvi put su prikazani na ovoj sceni pred jugoslovenskom publikom. Pozorište Atelje 212 je otkrivalo i nove domaće pisce i igralo komade Brane Crnčevića, Aleksandra Popovića, Dušana Kovačevića...
Danas Atelje 212 ima stalni ansambl od 32 glumca, ali je otvoren i za one umetnike koji nisu stalno vezani za ovo pozorište. Najveća glumačka imena i dalje igraju na sceni Ateljea 212, a najbolji domaći i internacionalni reditelji rade u ovoj kući. Na sceni Ateljea 212 igraju se nove drame savremenih domaćih i stranih autora, kojima pozorište daje svoj, vrlo prepoznatljiv pečat.
Trenutno se na sceni Ateljea 212, pored starih, već antologijskih, igraju i nove predstave: “Art” Jasmine Reze, “Na čijoj strani” Ronalda Harvuda, “Porodične priče” Biljane Srbljanović, “Tri verzije života” Jasmine Reze, “Divlji med”, Čehov/Majkl Frejna, “Roberto Cuko”, B.M.Koltesa, “Leda” Miroslava Krleže., “Poslednja traka” Semjuela Beketa…"
I tako. Dok je mlada radila frizuru mi smo se naslikavali pred 212.
Vjetar je puhao. Kišica padala, mi šetali. Čekali. Tražili razglednice. Nigdje nema. Na trafikama ne prodaju. Gdje ih nać?
Usput smo vidjeli nešto što me oduševilo. Na ulicama stoje table na kojima piše kako se kad ta ulica zvala. Na primjer : od 1870 - 1900 Ulica Miloša Obrenovića, od 1900 - 1913 neko drugo ime..i tako dalje.
Pak lijepo moš vidjet sadašnji naziv ulice ali moš vidjet i nekadašnje nazive. Što pokazuje i nešto drugo al nećemo sad o tome.
To meni dopada. Mislim da bi bilo zgodno to napravit i kod nas. Da se ne mučimo  razmišljajuć .
Mlada je napokon bila gotova a i bližilo se vrijeme najozbiljnijih priprema.
Frizura postojana. Pitanje "nisi odustala?". Odgovor "nisam".
Brzo brzo doma, tuširanje, pranje kose (to ja), oblačenje. Crne hlače, bijela košulja, nova narukvica oko ruke, cipele crno-bijele. Jin-jang kombinacija.
Muškarac odelce. Košulja. Kravata.
Ma bili smo ko naslikani.
Gosti pristižu. Pogledi. Hrvati - Srbi. Što ako...? No budući da sam ja najsimpatičnije stvorenje na svijetu, kad to želim, to smo brzo prevazišli prvu nelagodu. Moguća pitanja. Moguće diskusije...
Pitanje djeteta "jel vi poznate Jelenu Veljaču?". Kad sam odgovorila "ne" dala mi je još jednu šansu. "A jel poznajete bilo kojeg glumca ili glumicu iz neke serije". Moje "ne" zauvjek mi je zatvorilo vrata njezinog srca. 
Izgubila sam njezino poštovanje.
Mlako sam pokušala spasit što se spasit dalo sa "ali poznajem sportaše". No bilo je prekasno.
Bemti. Iz ovih stopa idem se upoznat s Jelenom Veljačom!!! Neće djeca gubit poštovanje prema meni jer ne poznajem Jelenu!?!? Šit.
I onda se krenulo. Mlada obukla vjenčanicu, Mladoženja došao po nju. Uredilo aute. (o.a. mlada je dizajner. što znači da je uređenje svega bilo ukusno i s mjerom.Baš onako kako meni dopada. Osim tih bijelih vrata. ).
..to be continued...
|