Svi mi imamo potrebu za pažnjom. Ta ljudi smo. No potreba nekih prelazi sve, ali sve granice. Jutarnje mise su u stvari predstave. Monolog jedne osobe. Publici. Ja nisam dobra publika jer odem van. Zapalim cigaretu i lagano pizdim. U sobi ostala druga publika koja sjedi i sluša, sluša, sluša. To što na primjer ja imam posla to nikom niš. Mislim soba je i moja zar ne? No eto. Ja sam ona nevidljiva. Molekula zraka. Nema me. Ne postojim. Pa me to boli. Al po tom pitanju ne mogu ništa učiniti. Jutros je bila predstava pod nazivom "moje dijete,njegov fakultet i ja u svemu tome". (Predstave sve počinju sa "moje dijete" , no drugi dio se mijenja ovisno o danu u tjednu). Tako da ako nekome trebaju SVE ali baš SVE obavijesti o fakultetima u Metropoli i šire, slobodno neka mi se jave. SVE ZNAM! (o.a. kad izađem van putnik namjernik pomislio bi da sam propustila neke dijelove predstave. No putnik namjernik bi se jako zeznuo, jer glumica je TOLIKO glasna da se sve i vani čuje). Tako. Informacije naplaćujem, ali ih zato dajem a) cjelovite b) sa posebnim osvrtom na individualno iskustvo c)cenzurirane od psovki, uzrečica te usputnih izraza raznih. (Tipa "đubre", "stoka" , "ona krava" i sl.). Ponuda je otvorena stalno. Da sam ja na mjestu čitaoca ovog posta, ja bih platila. Jerbo ponuda je izuzetno fer i poštena! (Kakva i sama ja jesam ) Tako. Danas se radi skraćeno. Radi. Moram se nasmijat. Grohotom. Bolje bi bilo reć : danas se ovdje ostaje kraće nego inače. Osim što sam jučer predala boce u Billu, igrala se malo na onom fascinirajućem aparatu koji guta boce, te zaradila slovima i brojevima 17 (sedamnaest) kuna ništa novoga na zapadu nema. Vani je hladno. Na sebi imam zimsku vestu s kapuljačom i baš mi je taman. Možda je vrijeme da povadim ponovo zimsku garderobu, jer kako je krenulo.... I da. Šteta. Izgleda da će Obama pobijedit. A tako sam žarko željela da dođe žena na vlast. Već je previše te muške agresije i siline. No nije suđeno da pokušamo živjet u jednom pitomijem svijetu. Bar ne zasad. |