08.02.2008., petak
|
No idem ja dalje cvrkutat. Post od ujutro je bio za moju dušu, tek tako da si u glavi razbistrim. I da imam osjećaj da još uvijek nisam skroznaskroz prolupala. Naravno da ću ga brisat, post mislim, al mi trebalo da si stavim crno na bijelo tok vlastitih misli. Jer više ne znam što mislim u ovoj sredini. (Sad dalje trepćem očima i plavuša sam od glave do pete i šire. Smješkam se svima i svakome. Ljubazno odgovaram na sva pitanja. Strpljivo slušam što sve MORAM napravit da bi se odvikla pušenja. Strpljivo slušam sve priče o svačijoj djeci. Što su napravila i kada i zašto. Do u detalje. Zatim strpljivo slušam sve priče o muževima i ženama. Što su napravili i kada i zašto. Do u detalje. I sve to uz osmjeh i ljubazno kimanje glavom. Usluga plavuše je temeljita i potpuna, mislim da se vidi iz priloženog. Ja život nemam. Jerbo ne pričam. Što se podrazumijeva da nemam život i da stoga uživam u slušanju tuđeg. ) Daklen jučer sam se naradila ko tovar na kub. Prvo sam otišla doma u dva e ne zato da bi spavala nego zato da bi mogla radit. Pak sam brzo pospremila stan, dok je još mir božji, mali pas je bio dremuckao. Brzo sam si napisala koje repove sve imam, pa sam ih sve odradila. Ondak sam ozbiljno i odgovorno sjela pa napavila pola posla za posao naravno. Jerbo ovdje ne mogu. Jerbo buka. Jerbo radim na kolodvoru, a ne radim na kolodvoru. Danas idem na neko predavanje i tome se veselim. Ondak sutra oprat auto. Pak trenirku ispeglat. Ondak se nać na torti. Ondak me u nedjelju čeka mali pas sa svojim zubima. A toga se bojim. Pak odgađam. Pak više odgodit ne mogu. Pak moram ić. S njim. Da ga uspavaju. I da mu se to napravi. I da odplačem usput svoje nove cipele koje neću imat. Al to me ne brine. Mislim troškovi za malog pasa. Sve samo da je on ok. Ali čovječe kočnice treba mjenjat u autu. E to me već ljuti. TU odlaze moje cipele u nepovrat. Baj baj nove cipelice. Baj baj eventualna nova suknja. Nema. Kočnice treba, kočnice..   |