|
Ali prije nego što kažem što me zanima, malo ću elaborirat o nečemu što mi baš nije pretjerano jasno. Naime ti strahovi od upoznavanja drugih ljudi. To me baš čudi. OK , ja sam blizanac u horoskopu a za nas se zna da smo društveni. Mene oduvijek oduševljavalo upoznavanje. Oduvijek, a i danas volim nove kontakte, nove ljude, nova poznanstva, nove zemlje, nove izazove, nova sutra. Mislim za sebe da nemam predrasuda, ali ajde, što više starim to vidim da ih imam. Imam predrasude prema zatvorenim ljudima, onima koji žive u nekom svom svijetu i ne dozvoljavaju ulazak nikome unutra. To sam doživjela na vlastitoj koži i to boli. Odbacivanje. Bez upoznavanja. Odbacivanje u startu. Pa stoga to mrzim. I ne volim takve ljude. Jer me boli njihovo odbacivanje. Osobno nikad nisam imala nekih problema sa novim kontaktima. Ako i jesam , nisam iz toga radila dramu. Rekla bih samoj sebi OK ta ti osoba ne odgovara, ni ti njoj, niste se našli i svako na svoju stranu. o.a. dugo sam živjela sama . Svojim izborom. A kad živiš sam imaš samo dva izbora. Ili bit stalno sam, ili upoznavati nove ljude i stvarati kontakte. Zato mi familijarni tipovi, ogrezli u familijarnom životu u kojem svatko ima svoju ulogu i ta se ne mijenja nikad , uloga mislim, ne pašu. Takve izbjegavam. Jer sam među takvima strano tijelo u organizmu. Koje na sve moguće načine pokušavaju odstranit. A načini su obično za mene bolni. Njima nisu jer ih se ne tiče. Ništa ih se ne dotiče osim sebe samih. I kad čitam o strahovima susreta sa novim ljudima onda mi to dođe čudno. Jer kako ćemo nešto naučiti? Kako ćemo proširiti vidike? Kako ćemo komunicirati ako se jedni drugih bojimo? Nelagoda postoji. Kod mene je uvjek postojala kad sam susretala ljude koje "ne poznajem" ali ne zato što bih se sebe bojala. Pa što mi fali? Kulturna sam, odgojena sam, znam se ponašati, znam bit i pristojna i nepristojna ovisno što se traži, znam bit bezobrazna a znam bit i umiljata. Znam pričat a znam i šutit. Ne bojim se ja sebe. Nelagoda mi proizlazi iz činjenice da bi ona druga osoba možda mogla bit tipa gore opisanih. A onda, ništa ti ne pomaže. Osuđen si u startu. I zato se "bojim". Bojim se da bih mogla izgubit vrijeme a kasnije bit loše volje i zlovoljna jer sam se dala prevozat i dovela se u situaciju da me netko ocjenjuje. A tko me to može ocjenjivat? Koga ja mogu ocjenjivat? Tko sam ja da sudim? Tko je onaj drugi da sudi? I te nove kontakte uzimam ovako : hajde da se ugodno provedemo zajdeno. Možda se napravi neko lijepo novo prijateljstvo. Možda ne. To nitko ne zna. Ako ne, bar se možemo sjetiti da smo ugodno proveli zajedničke sate i kad se toga sjetimo nasmješit se. U oba slučaja dobivamo. Dobro neću više o tome. Nadam se da sam poantu uspjela izrazit. A sad bih htjela pitat nešto što me zanima. Naime, zanima me kako je tko došao na ideju za naziv svog bloga. Ako to želite reć ok, ako ne opet ok. Stvarno sam radoznala po tom pitanju. Ja ću ukratko o svom (ako nekog zanima). Kolegica i ja smo se mijenjale u vožnji na posao. Jedan tjedan vozila je ona jedan tjedan ja. Popodne, u 4 smo se nalazile pred autom za natrag. Kako je ona na drugom kraju zgrade to se nebismo mogle dogovorit kad se vidimo, nego samo se nać pred autom. I često bi se bile našle istovremeno. Pa je ona uvijek, kad bismo došle tako u isto vrijeme, sa različitih dijelova zgrade znala reć : "ovo se zove perfect timing". E onda je to krenulo, pa je ta rečenica postala već skoro svakodnevna. Ja bih već prije nego ju ona izgovori bila rekla "znam, znam ovo je perfect timing". Našto bismo se nasmijale. I baš sam u to vrijeme otvorila blog. I tražilo me nejaku da napišem ime bloga. E kud ćeš sad s imenom mislem se, nisam baš bila spremna na sve to, više sam ga impulzivno otvorila, bez velikih razmišljanja, više ono : ajde da vidim kako je to. I kako mi je taj perfect timing bio stalno u glavi to sam impulzivno stavila to ime. A da sam razmišljala mislim da bi se blog zvao "Žensko načelo". Iz razloga što sam ponosna što sam žena. Slaba i jaka istovremeno, nježna i gruba istovremeno....ma sve što čini ženu. A meni se to sviđa. Sviđa mi se što sam žena i ne bih to mijanjala nikad i nizašto. o.a. moje prijateljice znaju reć "ja bih htjela biti muško". E JA NEBI! I voljela bih da u ovom svijetu žensko načelo bude u većini. Jer je zrelije. Jer je jače. Jer je nježnije. Jer je toplije. Jer je odgovornije. Jer je stabilnije. Jer misli o nejakima. Jer nije agresivno. Jer stvari rješava diplomacijom i razgovorom. Jer... I da sam onda stavila taj naziv, vjerojatno bih i pisala drugačije. Sada je ovako kako je. |