|
Hmm Moje opredjeljenje je lijevo. Uvijek lijevo i uvijek socijalno. To je definirano, to se nikad neće izmijeniti. I to sam ja. (Nekad zbog toga sretna nisam, ali što ćeš iz te kože ne moš). Zašto to pišem? Zato što u skladu sa svojim dubokim unutarnjim uvjerenjem pokušavam bit i takav društveni tip. Naime, kad idem glasat, a do sada sam išla uvijek glasam za ono što je lijevo. Do sada me je SDP bio zadovoljavao. Jest da je imao svojih uspona i padova, ali to je bilo to. Tako isto bih radila i ja da sam na vlasti. Smirivala bih. Muljala. Lagala. A sve u cilju održanja mira. Desno i sredina me plaše. I to i u privatnom životu a i u društvenom. Smiren sam tip. Ponizan. Više sam ono "ajde da se ne svađamo". Mirna sam, tiha sam, povučena sam. (osim zadnjih godina kada sam se morala naučit borit za sebe. No to nije moja priroda, to je umjetno, to je zato što moram. Zbog opstanka a i da zadržim zdrav razum- jedino blago koje posjedujem!). I tako. Kada je pobjeđivao HDZ i kada su se izvikivale parole, kada se vikalo, kada je bilo svega i svačega mene je to plašilo i odbijalo me. Kada su mali ljudi postali silnici. Kada su se svi busali u prsa i vikali. Stalno i uvijek vikali. Kada su svoj život i svoje odluke stavili u ruke nekog drugog. Kada i danas odlaze na grob tog drugog i govore mu "pomozi nam". (na to mi se povraća). Moj život i moje odluke su samo moji. I ne dozvoljavam NIKOM ali baš Nikom da odlučuje o MOM životu. I zato ne poštujem ljude koji svoj život daju u ruke nekom tamo predsjedniku. Na kraju krajeva čovjeku kojeg uopće ne poznaju. Odvratno. I maloumno. Al takvi su. Ja nisam. Od velikih strasti ništa velikoga nikad nije izašlo. A nikad ni neće. Strast je vatra koja brzo izgori, a nakon toga ne ostaje ništa. Velike stvari rade se u miru. Spokoju. Tišini. To je životna istina. Samo mir i smirenost dovode do nečega. I eto. Budući da je ovo što mi se nudi vrlo daleko od onoga što unutra osjećam ne želim ić na glasanje. Ne želim bit dio opće neljudske euforije. Općeg trenda "udri". No mi se danas smješio Kanader sa stranica novina. Pa sam ipak odlučila. Idem! Idem, ali samo zato gospodine prmijeru i vođo stranke da tebe i tebi slične više ne gledam i ne slušam ako je to ikako moguće. Ako će moj glas PROTIV tebe nešto napraviti da više ne budeš na vlasti, ondak idem. A za koga? Ne znam. SDP više ne govori mojim jezikom. Nitko više ne govori mojim jezikom. Sve su to muljatori i ljudi kojima se svidjela vlast pa glume i glumataju. Međutim idem. Na licu ću mjesta odlučit što ću i kako ću. Možda za zelene. |