17.10.2007., srijeda
selim tamo di se kuje ne tjeraju
|
Ako pod hitno ne odem na kućicu poludit ću. Ionako sam već na pol luda. Prvo me pas maltretira. Svaki dan imamo isti scenario: stoji se pred susjednim stubištem. I čeka. Ja sam pametnija nego sam bila prije deset dana pa lijepo odem u stan. No , sam ipak glupa jer svakih 10 minuta zabrinuto odem dole provjerit jel mi pas na istom mjestu. Naravno da je.  Dežura. Požarni.Onda ja viknem "Idemo". "idemo" se ignorira. Pa se idemo pretvori u idem. I odem. Za 10 minuta ista priča. Ja brižna, zabrinuta dolazim provjeravat. On dežura. Pa za 10 minuta opet. I tako to ide. Pa mi se život svodi na hodanje uz i niz stepenice. Susjedi me gledaju ali ne progovaraju. Mora da se smiju kad ja okrenem leđa. Mislim da govore "vidi joj autoriteta,, uopće ga nema". I u pravu su. Slobodno nek se smiju i meni u lice, smijem se ja i sama sebi. Mislim, pas mi dirigira tempo, di toga ima.  Ima, ima. Kod mene ima. Al se onda s druge strane mislim. Pas ima svoje instinkte, tko sam ja da ih negiram? Ak hoće bit požarni nek bude požarni. Ak hoće dežurat nek dežura. Tko sam ja da mu to branim? Inako je sav lud. A i ja skupa s njim. Ak odem na kućicu toga neće bit. Jer će se mali pas zabavljati natjeravanjem mačaka. Lajanjem na iste. Pokazivanjem snage. Pokazivanjem koji je čiji teritorij. A ja ću u miru božjem lijepit tapete. Ondak ću se sjesti i gledati zelenilo. Drveće. Cvijeće. Brat ću orahe. Ondak ću uzet boju pa bojat. Ili uzet lak pa lakirat. Posla ko u priči. Za malu djecu. A i telefon sam prijavila. Samo čekam super-brzi T-Com da isto i izrealizira. Mislim da me priključi. Pa ću lijepo sjest van na stepenice i razgovarat. Sa svima i svakim. Iz prirode ću razgovarat. Imat ću slušalicu u ruci a gledat ću voćke. Susjedove. I borove. Svoje. A kad mi bude dosta razgovora reći ću :"čuj moram ić, oprosti, orahe moram ić brat". I onda ću orahe brat. I dunje ću brat. I udisati mirise prirode. Čiste i nevine. I sjedit ću na tim stepenicama i ništa ne mislit. Samo ću sjedit. Sanjam o kućici. O drveću oko mene. O mirisima prirode. Ne sanjam o susjedu. Okrutnom. On me ne veseli. On me plaši. Jer se bojim sebe. Bojim se da bih mogla reagirat na njegovu okrutnost prema svojim životinjama. A ondak će on reagirat agresijom. Prema mojoj životinji. Pa moram šutit. I pizdit u sebi. I ubijat ga u mislima. Ponovo i ponovo. I još se veselim šetnji sa malim pasom. Kad nas dvoje smiješni krenemo duž ceste pa hodamo. Ja obično obučena kao strašilo. On nešto ljepši, al eto u našoj kući on je taj za koga se priča "kaaaako je lijep". Meni ništa.  A žensko sam, bilo bi zgodno da i meni netko da neki kompliment. Mislim, ne bih ga ubila zbog toga. I tako. Dani idu, ja ludim, ali drži me to što još 9 dana i idem u Italiju. Ma nije bitno kud idem, važno da idem, da se maknem malo od učmalosti i sivila koji krase moje radno okruženje, a ni s ostalim nemerem se baš pohvalit. Došlo neko doba kad sam stand by. Kad ostali raspolažu samnom a ne ja sa njima, kad sam na raspolaganju. Sve mi se to baš ne sviđa al što ćeš. I to će proć. Dođu tako periodi kada oko sebe imaš zidove. Betonske. Probaš rušit al neide. Samo sebe raniš a zid ostane. Čvrst. Neslomljiv. Pa tražiš vrata ali njih nema. Ili ih ti nevidiš onako ranjen i slijep. Rezutat je isti. Vrtiš se u krugu. Ih, baš sam patetična . Ili sam samo umorna?  |