Kad bi tako bilo. Puhne vjetar i otvori bilježnicu. Skoči nožić i zašilji olovčicu. Piše piše olovčica. Gotova je zadaćica. Baš se nešto razmišljam o ideji da nitko ne izađe na izbore. (post je inspiriran Francovim pozivom : svi na izbore!) Ideja uopće nije tako loša , samo što je nažalost neizvediva. Naime, poanta je slijedeća : čovjeku ili na kraju krajeva bilo kojem živom biću najgora stvar je ravnodušnost. Živo se biće može nosit sa mržnjom. Mržnja ga može stimulirat. Može se nosit s ljubavlju. I ona ga stimulira. Ali teško, jako teško se nosi sa ravnodušnošću. Sa nedostatkom pružene energije. Sa nedostatkom pažnje. S onim "ne vidim te" "nema te" "ne postojiš". Ili da objasnim ovako. Ako se neki dio tijela ne koristi on zakržlja. Odumire. Ili. Stvar koja nema upotrebnu vrijednost baca se. Ili. Ako u nešto ne ulažeš energiju to ne raste. Ne razvija se. I sad me jako zanima kakve bi izraze lica napravili naši vrli političari kad bi se suočili sa potpunom ravnodušnošću naroda. Kao ono dan je izbora. Otvaraju se izborna mjesta. Nikoga. Prođe pola sata. Nikoga. Tu i tamo pojavi se rođak nekog koji je na listi. Zaokruži. Prođe još pola sata. Nikoga. Prođe dva sata. Nikoga. Prođe još jedan sat. Nikoga. Sad već nešto postaje čudno. Zove se druga izborna jedinica. Pitaju "kako je kod vas?" Ovi odgovaraju "nema nikoga". Sad kreće čuđenje. Zove se zove. Zovu se druge županije. I tamo isto. Nikog nema. Televizija ide od jednog do drugog izbornog mjesta. Sve prazno nigdje nikoga. Političari i oni koji se takvima nazivaju (a tih je puno puno više) se počinju čudit. Brinut. Ne mogu razumjet. Uvjeravaju sami sebe da je nešto krivo. Misle si "aha, to je ta i ta stranka zajebala. Oni su krivi. Oni su tu nešto napravili". Zovu izborne jedinice. Odgovor uvijek isti "nema. nitko nije glasao". Dođe kraj dana. Od glasova ni g. TV dnevnik navečer. Vijest : "Glasača nema. Glasova nema". Uživala bih u tom scenariju. Uživala bih u idućih mjesec dana. Uživala bih gledajuć ih kako se koprcaju. Uživala bih gledajuć ih kako se nabacuju krivnjom. Jedni bi po drugima bacali blato. Uživala bih gledajuć kako si pokušavaju objasnit situaciju. I nebi shvatili. Mislim da nebi shvatili. NE BI SHVATILI DA IM JE NAROD POKAZAO DI IM JE MJESTO. No nažalost to neću doživjet. Jer mi ćemo i dalje izlazit na izbore i bacati biserje pred svinje. Glasat ćemo za one koji su "manje loši". I tako nikada, ali baš nikada nećemo dobiti "one dobre". I noćas sam u skladu sa svojim odvratnim raspoloženjem sanjala i odvratan san. Pa sam se probudila sva u znoju. Sanjala sam da smo bili u nekom stanu, mi kao neki pokret otpora negdje u Irskoj. U svakom slučaju bili smo neki borci. I netko nas je provalio. Izdao. Pa smo spasili ostatak ljudi, sve mladih, tako što su pobjegli na krov, a ja sam sa svojom familijom ostala u stanu . Ja sam bila muško u snu. Starije muško. I netko je pozvonio na vrata, ja sam vrata otvorila i na mene i moju familiju sručio se rafal. Odmah su nas upucali. Sve. Bez pitanja, bez formalnosti. Kako sam otvorila vrata, tako su nas ubili. Tak. Najgore je što sam osjetila sav strah. SVE sam osjetila. Užas! Ondak sam se digla. Otišla do frižidera i onako tresući se od straha i svih tih emocija u snu lijepo sam smazala kolač. Mislim, kad me već ubijaju rafalom iz mitraljeza nek bar osjetim nešto slatko. U skladu s tim snom, današnje raspoloženje mi varira. Od odurno negativnog do još odurnije negativnog. |