06.10.2007., subota
subota
|
Evo još samo jedan dan i prestajem bit "đeparac dobivam". Naime sutra sjeda plaća i zahvalit ću se Muškarcu na njegovim uslugama, te postati opet i ponovo samostalna, nezavisna, "od svoje plaće živim" žena radnica-udarnica. Naime ovaj puta na računu će ostat više od 6 kuna, te ću stoga moć preživjeti koji tjedan dva kao gospodin čovjek, a onda ću se opet bacit na Muškarčeva leđa. Mislim dobro mu je išlo do sad, pa što nebismo nastavili ????  Pa čim dobijem to što moram dobit, jer mi država to obećala kad sam podpisala ugovor o radu, idem u Kiku kupit tapete za kućicu. Tapete ovoga puta ne za kuhinju jer ista je iztapetirana, ovoga puta za spavaću sobu, ako se podkrovlje u kojem spavamo može tako nazvat. I to se dvoumim između zelene i žute. Već se 3 tjedna dvoumim. Pa bi malo zelenu, pa bi malo žutu. Pa bi opet zelenu, pa bi onda opet žutu. Pa ni sama neznam što bi. Danas na primjer mislim "žuta. ta ti je lijepa i baš je ugodna i topla". A jučer sam mislila "zelena definitivno. ta ti odmara oči". Eto kako je meni teško. Teško mi je za popizdit. Nikad kraja dilemama i nedoumicama. Hamlet je za mene amater. Amaterčić.  Diletant obični.I još bi pogledala u glupoj Kiki neke zavjese. No tamo nikad nikog nema od osoblja. Nikad. Već mi došlo da sama uzmem škare, izrežem si što mi treba, napišem si račun i odem platit. Na tim zavjesama ima dvije žene od osoblja a kad ih kupci ulove tome nikad kraja. Jer očito su i drugi kupci kao i ja...sad bi ovo , sad bi ono, samo što oni svoje nedoumice od tri tjedna imaju na licu mjesta, a ja to imam doma. Pa tako te glupave zavjese kupujem već 6 odlazaka u Kiku. I uvijek odustanem. Prošli put bio je jedan par prije mene. Koji se nije mogao odlučiti. "A što misliš da ipak probamo...". Meni je tlak rastao i rastao i rastao..počela sam se polako pjeniti. Nakon 20 -ak minuta čekanja u stavu "ne mičem se jer ako se maknem netko će me preteć" lagano mi je iz ušiju počeo kuljati dim. Pa sam se išla gasit. U restoran sa koka-kolom. A onda demonstrativno otišla kući u stavu "neće mene niko j....". E ovo gore sam napisala u srijedu s namjerom da svjetu objavim svoje planove za budućnost. Ako ja moram znati di je Kanader sve bio i koliko satova ima, ondak neka i on zna moje dileme oko biranja tapeta. I taman kad sam se ušaltala u moju hamletovsku priču (tapete zelene? tapete žute?) došla je i zgrabila me, s leđa, pokvareno i prevarantski jedna lijepa mala prehladica. Koja je kenula bezazleno tipa "znaš ja sam ti samo mala mala prehlada koja će proć bez antibiotika". Pak sam joj ja, ovako naivna kakva sam se rodila i povjerovala. No nikad ne vjeruj prehladama je moje novo životno iskustvo. Pa tako eto od srijede čučim doma da nebih, nedajbože, zarazila pučanstvo diljem mile mi domovine, i štrikam, čitam, gledam TV, šetam malog pasa, pa onda opet čitam, gledam tv i dani se nižu u nedogled. Potrošnja maramica u našoj kući porasla je za 100% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Jedem med i pijem čaj od šipka. Svoj. I čekam. Čekam da prestane glavobolja, bol u leđima, šmrcanje, kašljanje, kihanje, nervoza, živčanost, svađalačko raspoloženje, gunđavost. Muškarac jadan čuči uz mene a bolje mu je da ne.Gunđam kao i moj mali pas, pa eto ima dva gunđala u kući. Mislim, gunđam ja i inače, tako da i nema velike razlike, ali kad gunđam bar gunđam bez prekidanja. Ovako krenem, pa me prekine kašalj. Pa moram ispočetka. Pa opet krenem prigovarat, al ondak moram tražit maramicu jer mi curi nos. Pa me se uopće ne shvati ozbiljno. Nije meni lako. Nije. Ni gunđat ne mogu jer me se uzima onako ofrlje. No ni Muškarac nije od jučer. Lijepo si je kupio (ups, NAMA je kupio) digitalni fotoaparat. Te smo pas i ja objekti već dva dana. Hoda za nama sa izrazom "profesionalac sam znam što radim" i slika nas u svim pozama. Moje nisu baš inspirativne - poze mislim. Ili je maramica u lijevoj ruci ili je maramica u desnoj ruci. To bi ukratko bilo sve. No profi se neda. Ispituje nam oči, ako su crvene on ih mijenja u onakve kakve stvarno jesu. Možda će nakon ovoga i ZNATI koje boje očiju ja imam. Jer do sada to nije uspio zapamtit. Zatim hoda za malim pasom koji je već rezignrano odustao od ikakvog bježanja od fotića. Te je napravio seriju - pas doma i pas vani. Ja sam strogo nakon toga zabranila da me se slika u stanju u kojem jesam, jer ako nekome pokaže mene sa natečenim očima, šmrcavu, crvenu ljudi će mu se smijat i pitat - a tko ti je ova zaboga miloga?????!!! Tako da od Muškarca u stvari zadnja dva dana nemamo ništa. Ni pas ni ja. Jer treba pročitat sva uputstva , treba slikat sve što se slikat da. Nije to lako... A onda ga i ja svako malo prekidam sa glupim molbama za glupi čaj. Pa taman kad se najbolje ufura u "Uputstva za upotrebu" i krene pročitano provodit u djelo, evo mene sa nekim priglupim pitanjem "a što ćemo sutra jest?". Ondak on dobije lagani slom, ali se trudi da ga ne pokaže, što rezultira kiselim osmehom i odgovorom kroz zube "juhu i još ću nešto napravit". Onda ga malo pustim na miru. Kojih 12 minuta. Taman se ufura u novo poglavlje "kako vašim ovim foto aparatom slikati bijeli zid" kad opet evo ti mene "oćeš prošetat psa". Tu već lagano trza nogama, ali si govori (vidim mu misli ) pusti bolesna je, smiri se....smiri se....smiri se..., uzima malog pasa, oblači tenisice, meni dobaci jedan pogled "ubio bih te najradije" i to onda kad misli da ja to ne vidim (imam ja oči i na leđima), i krene u šetnju. Vrati se za 4 minute, vidim mu u očima da je još uvijek na istom poglavlju, vidim da nije prisutan u stvarnosti, pa ga pustim na miru. Neko vrijeme. No mi je repertoar velik. "Hoćeš pustit mašinu?" Tu osim trzanja nogama imamo i ukočeno tijelo. Koje se suzdržava da ne uzme prvu stvar koja je nadohvat ruke i ne zatuče izvor glasa. Evo kako je meni.  Kao da je meni lako. A prehladi se dopalo i nikako da ode. Dala sam joj topli dom i neda joj se van. Stoga, dok se ista ne odluči otić na neko drugo mjesto .......  |