|
Došla bi ja biciklom na posao. Nije problem. Ali.. Da bi uspio u poslu nije važno da li znaš ili ne znaš. Važno je da si obučen i da puno vičeš i da pričaš o svojim dostignućima. No ovo prvo je najvažnije. Biti dobro obučen. MARKA se cijeni, marka. E sad, ako ideš biciklom na posao, ondak ne moš obuć cipelice i suknju. Skupu. Nikako ne možeš. A budući da mi ne pada na pamet zaostajati za svijetom, i ne napredovati, prilagodila sam se stanju u mojoj firmi. Naime, bez lažne skromnosti znanje mi veliko. I iskustvo. Ali čovječe ne znam vikat, ne znam se prodat. Tu štekam. Jer nemam želudac da kritiziram, da pljujem po drugima. To ne mogu. Ali mogu... pazit na to kako sam obučena. To mogu. Naime...kad netko dođe u firmu odmah se gleda imovinsko stanje. Preko odjeće. Ja naivna, prvo dolazila u tenisicama i trapericama. Dok mi nije sjevnulo. Pa onda lijepo počela oblačiti sakoiće, hlače koje djeluju skupo, topiće i tako to. Pa mi rejting porastao. Još se moram naučiti kako uspješno popljuvati druge. E, ondak postajem direktor. Ništa drugo nije mi na putu, osim te male sitničice. Pa je to razlog zašto na posao idem autom. Jer doć u znojnoj majci i tenisicama isto je što i potpisati si smrtnu kaznu, isto mi je kao i da odem po radnu knjižicu. A iz ove firme me ni bog neće otjerat dok sama ne odlučim otić. Nema. Jer... ako treba igrati na izgled, igrati ćemo i na izgled. Žalosno je to , ali tako je. Kad sam se javila na natječaj bila sam ok. Par godina poslije moja (bivša) šefica mi je rekla "vi ste meni bili tako lijepi". Naravno, ništa drugo nije mogla ni vidjeti jer nije imala blagog pojma o onom što pričam što sam dosad radila. Eto. Pa ti vidi. |