15.06.2007., petak
strah je dobar komu ga je Bog dao
uopče se bojim bilo što napisat.  Bit ću tiho. Neću uopće pisati o tome što me danas čeka. Neću ni spomenuti jučerašnji poklon za rođendan. Neću ništa reći o sutrašnjem muvingu kreveta. Jedan krevet van, drugi novi u stan. Neću ni spomenut malog pasa. Samo ću bit tiho i raditi ko mravac. Kao što uvijek i radim. I slušati ću svog šefa, i smješkati se kolegama. A unutra... ..koga briga.  Ni bloga više nemam da bih mogla ispisati svoje jade. Teške.   Ovdje bih samo htjela dodati, ako mi je dopušteno, da će remen biti puno duži i da je to sve skupa još daleko od gotovog. No neka se vidi da radim ko mrav. I doma i na poslu. I svuda. |