|
Meni to s rođendanima ide već jako na živce. Slavim ga po tri tjedna čovječe i nikad kraja tome. Prvo moram častit na poslu. Onda moram častit prvi krug bliskih. Pa drugi krug bliskih. Pa treći krug bliskih. Pa tako u krugovima... A to neide dan po dan, nego to ide vikend po vikend pa se za svaki rođendan nađem kako ga slavim tjednima. Već i zaboravim što slavim, ali novčanik vadim i plaćam to neizostavno. No što ćeš, takav je život nas proljetnih znakova koji imamo rođendane KADA SU SVI TU! I već se ježim od svih tih druženja. Mislim nije da tu sad nešto gunđam. Ali mi se neda slavit na poslu. Tko ih šiša. Ali moraš. Društveno je potrebno. Osim toga nitko ništa ne pita neg samo "a kad idemo proslavit?". Ujutro kad dođem bit će pun kufer poklona. Tako je uvjek. Zašto? Zato jer i ja drugima poklanjam. Jer to tako treba. Al nitko ne pita jel ja to tako hoću. Neda mi se slavit ni doma. Uostalom uopće mi se neda slavit. Jedne sam godine rekla ovako :"molim vas, nemojte mi ništa kupovat. idemo sakupit novce i kupit noni sok našoj prijateljici.One novce koji biste dali za moj poklon dajte da sakupimo i kupimo sok." (o.a. prijateljica je teško bolesna). Ljudski rod je to odbio. Nitko mi nije dao novac, ali su mi svi dali poklon. Koji mi ne treba. (Toliko o tome koliko su me slušali. Koliko im je značilo . Bitno da je njihov ego na mjestu.) Sok sam kupila sama. I prešutila. I zapamtila. Za budućnost. Tada me je malo štrecnulo. Rekla sam jasno i glasno da neću, ne treba mi. Rekla sam ŠTO HOĆU. Pa sam shvatila. Sve su to društvene igre. Igramo se. Jedne sam godine pozvala 15 ljudi u restoran. SVI su mi otkazali. "Čuj ja ti neću moći doći, ne ljutiš se?" Jok što bi se ljutila. Samo mi je žao. Bila sam sama. A sada više ja neću. Neda mi se. Sve je to farsa. A što se Plitvica tiče ja sam ZA! Cipelice za Plitvice imam. Visa je tu, plaća je sjela. Al ta neće dugo, zato požurite sa odlukom. Kad ko može..i idemo. Ih, baš sam loše volje. Sve gunđaviji postovi. Postajem pravi Mrgud. |