04.04.2007., srijeda
Vježbe
|
Jučer sam bila na pilatesu. Prvi puta. Da sada netko ne bi mislio da ja ne vježbam. Vježbam. Ali volim klasično vježbanje, ono koje razumijem. Gdje znam ZAŠTO I KAKO! A pilates mi nikako nije sjedao. Prvo po nazivu. Drugo po prijateljici koja je malo išla malo nije išla. Ako je tako dobro što onda ne ide stalno?!?! No ipak me bila nagovorila. Pa krenusmo mi hrabro u pohode na nove načine vježbanja. OK otvorena sam ja za sve ! Bilo je: opako i žestoko! I meni zadnji puta! Ne zato što ne mogu, nego zato ŠTO SVI OSTALI MOGU A JA NE MOGU!!! Žena, duplo starija od mene radi kao violina i još se pri tom smiješi. A ja lagano umirem. Noge. Super dobro, nekako ide. Da, 8 puta, poslije toga me možeš samo baciti na krevet. Sva se tresem, nemam snage. Žena guma se smješka. Ruke. Super. Ide. Da, 8 puta. Onda više neide. Žena guma se smješka. Trbušnjaci. Odlično ide, ja sva ponosna : evo vidiš bar to mogu! Žena guma se smješka. Da, obične. Ali kad su se oni pretvorili u trbušnjake s loptom počela sam razmišljati kako bih trebala već jednom početi plaćati tu posmrtnu pripomoć! Žena guma se smješka. Patim. Pušem. Stanem ne mogu više.  Žena guma ni da trepne. Bučice. OK, idu meni bučice to smo radili na korektivnoj. Pouzdanje mi raste iz sekunde u sekundu. Par sretnih sekundi gledam ženu gumu ravnopravno. Do iduće vježbe. Nastavka iste samo malo kompliciranije. Koju ja ne mogu izvesti. A žena guma se smiješi. Sve ono što JA MOGU je samo UVOD , lagano zagrijavanje u PRAVU vježbu.  Moj ponos je uništen!  Moje dostojanstvo zgaženo. Pilates me više neće vidjeti. Ići ću ili na korektivnu gimnastiku ili na tai-chi. Idući tjedan idem na tai-chi . Ako me i tai-chi baci u mračna stanja uvijek ostaje dobra stara korektivna. Spora, ali dostižna u rezultatima. Kad sam se napokon dovukla kući ( hodaj, tramvaj, hodaj) , izgledala sam nekako ovako :  |